Zagrebačko ljeto: užareni asfalt, ćudljivo vrijeme s čestim pljuskovima, radovi svuda po gradu, grad sveden na ljudsku mjeru, metropola u kojoj se najmanje čuje hrvatski jer preplavili su je turisti. Upravo takvo ljeto, nakon niza godina, provodi Sanja Marin, glumica Kazališta Komedija.
No njeno je ljeto radno, svake večeri ona je Marija Jurić Zagorka koja publiku uvodi u priču svog najslavnijeg djela “Gričke vještice”, ovoljetne histrionske premijere, predstave koja se igra na pozornici na Opatovini. A nakon Zagorke, Sanji slijedi brzinsko mijenjanje kostima jer ona je i grofica Ratkay, teta glavne junakinje Nere. O ulogama, ljetu, ali i jeseni u Komediji razgovarale smo jedne vruće večeri, nakon predstave, u Tkalči, ulici u kojoj je Zagorkin spomenik, za teško pronađenim slobodnim stolom u jednom od kafića.
Ljeto u Zagrebu, i to sve do 1. rujna! Je li bilo teško odreći se mora i odmora?
Do sada je ljeto bilo i nogometno i kišno pa smo morali otkazivati neke predstave, ali sada u kolovozu hvatamo onaj pravi ritam – igramo svaku večer. Volim ljeto u Zagrebu iako ga već dugo godina nisam imala. Sjećam se svojih mlađih godina, kada sam ovdje na Opatovini provodila ljeto za ljetom i baš mi je bio užitak ponovno se vratiti i igrati za tu divnu publiku. U “Gričkoj” na scenu izlazim prva i, čim se pojavim, u kostimu i sa šeširom, a to je slika u kojoj svi prepoznaju Zagorku, vidim na licima ljudi velike osmijehe. Već ti osmijesi poručuju: “Mi ćemo se tu dobro provesti”. Poseban je gušt igrati za takvu publiku i cijeli se ansambl predstave ovdje odlično zabavlja. Čak i kada prijeti kiša, ljudi vade kišobrane, ali nitko ne odlazi. Na sreću još nismo igrali kišnu predstavu.
U čemu je tajna Zagorke? Zašto je ljudi i danas toliko vole?
Ljudi prepoznaju Zagorku kao svoju. Ona je branila razne interese: hrvatske, ženske... Baš zbog obrane ženskih interesa poseban mi je gušt igrati Zagorku. Nisam neka feministica, ali volim kada se potrudimo oko ženskih prava. Mislim da je Zagorkina tajna u načinu na koji je pisala, a pisala je predivno. Sve što je napisala i danas je ljudima užasno blisko i dostupno, sve protkano pravim povijesnim podacima, prošlošću Zagreba, ljudima koji su nekada ovdje živjeli. Mislim da je to ljudima uvijek zanimljivo i da će to tako još dugo ostati.
Je li Zagorka prva svjetska autorica sapunica, preteča žanra, autorica koja je pisala TV sapunice mnogo prije nego što je televizija uopće izumljena?
Slažem se. Da se konačno snimi neko njeno djelo, recimo “Gordana”, bila bi to sapunica samo takva.
Ali i da se snimi velika povijesna, kostimirana serija kao što to, npr., radi BBC? Ja “Gričku” vidim kao našeg “Poldarka”, siromašni i bogati, staleži, nastajanje grada, progoni vještica, zatucani nasuprot naprednih, ljudske strasti...?
Apsolutno. Čudi me da se o toj seriji priča toliko godina, a nikako da se to i realizira. Na kraju će doći Kinezi i snimiti “Gričku”. To je velika šteta, jer to je takav potencijal koji se može raditi godinama, i to vrlo kvalitetno. Bila bi to baš prava, velika kostimirana serija i zaista se nadam da će se to konačno i realizirati. I naravno, voljela bih i igrati u njoj. Moji prvi koraci izvan Akademije bili su baš tu na Opatovini, u “Gričkoj vještici”, onoj prvoj u kojoj je Neru glumila Ena Begović, a Sinišu Krunoslav Šarić. Nakon toga sam igrala i u “Kćeri Lotrščaka”, “Tajni Krvavog mosta”. Zatim sam u Komediji glumila Zagorku uz Franju Kuhara kao Matoša, što je također bila nezaboravna uloga, a i kada se postavljao Zagorkin spomenik, kao i uvijek kada su neke obljetnice, izvodim onu priču o Zagrebu iz “Kćeri Lotrščaka” i s velikim užitkom pjevam pjesme Arsena Dedića. Postala je tako Zagorka veliki dio mene i baš zbog toga zdušno navijam da se konačno snimi TV serija po “Gričkoj vještici”.
S Histrionima na Opatovini i Zagreb ima svoj ambijentalni ljetni teatar. I dok se iz Splita i Dubrovnika sve češće čuje kako se ne mogu raditi predstave zbog buke iz kafića i restorana, ispada da je scena u parku na Opatovini zagrebačka oaza u koju buka iz Tkalčićeve i kafića na samoj Opatovini ne dopire?
To je čudo i zaista je Zlatko Vitez to sjajno prepoznao. Ne samo da se buka zaista ne čuje nego u parku vlada mikroklima, uvijek nešto malo puše, dopire svježi povjetarac valja ravno s Medvednice, što meni ove godine i te kako pomaže jer je haljina koju nosim na početku više zimska nego ljetna. Konačni je dojam da ljudi ovdje stvarno dolaze u neko drugo vrijeme. Istinski ambijentalni teatar i to ljudi prepoznaju. I vole.
No Zagreb sve više postaje turistički grad i Histrioni bi trebali uvesti još jednu veliku novost u svoj repertoar, slušalice s prijevodom predstave na engleski kako bi mogli uživati i turisti?
Bilo bi to stvarno lijepo i sigurna sam da bi to jako zanimalo turiste. Neki sam dan hodala dvadesetak minuta ulicama oko Trga bana Jelačića i jednostavno nisam čula ni riječ hrvatskog. Sretala sam samo goste našeg grada i zapravo je nevjerojatno koliko je puno turista. I to je sjajno za Zagreb i mislim da bi takvo širenje ponude bilo veliki plus i za grad i za Histrione.
Zagreb zapravo svoj turizam gradi na kulturi, počelo je s Adventom, zatim je tu Ljeto na Štrosu, Festival vatrometa, Glazba na travi na Tomislavcu na kojoj tradicionalno sudjeluje i Komedija... Trebamo znači samo raširiti tu kulturnu lepezu i ponuditi je i strancima?
Mislim da bi to zaista bilo pametno, a nadam se da će netko za to imati i sluha i novca. Zlatko Vitez svih ovih godina pokazao je da dobro prepoznaje razne trenutke pa vjerujem da će prepoznati i to.
Meni je žao što mi stvari koje imamo ne znamo ponuditi gostima. Na izlazu iz Zagreba je jumbo plakat koji turiste zove u Postojnsku jamu, ali nema plakata koji bi ih odveo u Krapinu u Muzej pračovjeka.
Točno, a taj je muzej u Krapini stvarno fenomenalan. Izgleda da je to naš problem, puštamo ljude da prolaze kraj Krapine, a da ne znaju što sve tamo ima. No ljudi koji se tako dobro primili Adventa možda se prošire i do tamo i počnu mijenjati stvari.
Vratimo se mi ipak kazalištu. Što se novog sprema za jesen u Komediji?
Komedija je trenutačno u obnovi, dakle traju građevinski radovi. Možda nam zbog toga sezona počne mrvicu kasnije. Planovi su veliki, odlične predstave, i komedije i mjuzikli, ali još ne smijem odavati naslove. Već sada imamo toliko sjajnih naslova i toliko ih publika želi gledati da je dojam da nam nova premijera i ne treba. Ali naravno da će ih biti, najmanje pet u sljedećoj sezoni. A naravno, svi moraju doći i vidjeti obnovljenu Komediju.
Za neke je predstave, poput mjuzikla “Mamma mia” nemoguće doći do ulaznica?
To je naš veliki hit i ljudi doslovno hodočaste na tu predstavu, neki i po nekoliko puta. No pune su nam i nove predstave, posebno “Opet on” s Draženom Čučekom u glavnoj ulozi, predstava koja je sjajno zaživjela i koja će u rujnu na neka gostovanja. Inače, dok se radovi kod nas na Kaptolu privode kraju, u rujnu ćemo puno više gostovati nego što je to inače običaj na početku sezone. Uglavnom, radi se.
Je li to obilje posla za glumce dobro ili ponekad ipak treba malo više vremena da se stvari do kraja pripreme?
Kad si mlad, željan si posla, grizeš, a to je i prilika da te vide i ljudi koji s tobom računaju na nekim drugim poslovima. Možda i dođe do zasićenja ako si stalno upregnut. Problem je i to što, kada si stalno u tom žrvnju, ne možeš to ni prepoznati. Naravno, i financijska situacija je takva da je stalan posao i te kako važan. Ja sam imala niz godina u kojima sam radila stvarno puno i onda mi se dogodila upala pluća zbog koje sam morala stati. I tada kao da se digla zavjesa ispred mojih očiju, vidjela sam svoj posao iz druge perspektive i pokazalo se da taj zdravljem nametnut prekid nije bio loš. Naravno, bilo bi dobro da su okolnosti drugačije i kada bi se moglo voditi računa o svakom glumcu i njegovu ritmu rada, ali to je zaista nemoguća misija.
Točno, ljudi su različiti. Poznajem glumce koji ne mogu zamisliti svoje ljeto bez Igara, Splitskog ljeta, Opatovine, a poznajem i, npr., Željka Königsknechta koji kaže da je ljeto za odmor, Mrežnicu, obitelj, za “očistiti glavu”.
Da, svako od nas treba misliti na sebe, biti svjestan svog umora i odmora koji mu treba, jer nemoguće je očekivati da će se jedan čovjek, ravnatelj nekog kazališta, o nama brinuti i na taj način. Možda kada bi svatko malo bolje osluškivao sebe, i odmor bi se mogao bolje dogovoriti.
Je li vrijeme prijatelj ili neprijatelj glumcu? Mislim to u smislu godina koje prolaze, starenja. Tu su glumice u mnogo gorem položaju od glumaca. Ako ne igraš Juliju dok si jako mlada, nikada nećeš.
Imala sam sreće pa sam Juliju odigrala s divnim profesorom Habunekom i Reneom Medvešekom kao Romeom i bilo je to nemjerljivo iskustvo. No da, to je tako s godinama. Ali neke druge velike i značajne uloge dolaze s iskustvom. I ti ih drugačije percipiraš. Čak i kada igram istu ulogu s pauzom ili prekidom, meni to koristi. Možda to nije toliko vidljivo publici, ali meni se kao glumici poslože stvari. I baš zato mislim da glumci mogu okrenuti vrijeme u svoju korist. Kada sam bila mlada, puno sam igrala uloge tih, recimo to tako, curetaka, jer mi je i fizionomija takva. Tada sam u jednom trenutku pomislila: “Kada ću već jednom ostarjeti da počnem igrati neke zanimljivije uloge.” Svi mi glumci najviše volimo uloge u kojima ima “safta”, a to obično nisu one koje se igraju kad si jako mlad. Ali sve to dođe na svoje iako u životu svake glumice postoji onaj period nakon rane mladosti kada nema što igrati i zatim se nakon te pauze stvari opet poslože, dođu na svoje. Samo treba ne izludjeti, ne se živcirati nad tim periodom. A to, naravno, nije lako.
Mislim da je to puno lakše kada je glumac na angažmanu, a ne slobodnjak?
Naravno, ako si slobodnjak, tada ne možeš ništa od posla ni odbiti. Iako se i u ansamblu dogodi da se stalno računa na iste ljude i oni se jače “raubaju”.
Koliko angažman u Komediji, u kojoj se zaista puno igra, ostavlja vremena za angažmane sa strane: film, televiziju?
U jednoj fazi imala sam i do 25 predstava mjesečno. Tada je raditi još sa strane zaista bilo teško, ali svi smo mi glumci “baždareni” na to. Tada upregneš sve svoje snage i snimiš nešto sa strane. Znaš da je to dodatni napor u ograničenom vremenu i odradiš svaki zadatak. Ali na to smo naučeni još iz dana na Akademiji.
I sada kada stane Opatovina – odmor?
Da, barem ću malo pobjeći iz Zagreba. Rujan na moru je predivan, a kako sin sada ima sedamnaest godina, to je poslalo izvedivo.
Robotsko kazalište
