Olimpijske igre u američkom Salt Lake Cityju, koje će ostati zapamćene po tri zlata i jednom srebru Janice Kostelić, bile su poprište ponajvećeg olimpijskog iznenađenja svih vremena. I prve zlatne medalje za Australiju na zimskim olimpijskim igrama, donosi novi broj tjednika MAX.
Australski klizački sprinter Steven Bradbury u peteročlanom finalu utrke na 1000 metara trebao je biti onaj kojemu je zajamčeno peto mjesto. No, postranik je sasvim neočekivano postao pobjednik jer su svi ostali popadali. Pretenciozni Kinez Li Jiajun toliko se trudio preteći favoriziranog Amerikanca Apolla Ohna da ga je zakačio i srušio, a kako su na njih naletjeli i jednako žestoki Kanađanin Turcotte i Korejac Hyun-Soo, 28-godišnjaku iz Brisbanea preostalo je jedino da se ušeta u cilj kao olimpijski pobjednik.
– Bog ti se ponekad nasmiješi, a ovo je bio moj dan. Ovo je sjajno, no nemam pravi osjećaj pobjednika, pa se smatram najsretnijim, a ne najboljim. Bez obzira na to što ja nisam dobar kao ovi momci, ja ću to zlato uzeti kao nagradu za sve što sam prošao u karijeri – rekao je senzacionalni pobjednik.
Čudo na ledu u Lake Placidu
Premda su mu to bile treće olimpijske igre, Bradbury do tada nikad nije prošao četvrtfinale, a ovaj put je podosta sreće imao upravo u četvrtfinalu, gdje je u istoj skupni klizao s favoritom Ohnom i aktualnim svjetskim prvakom Kanađaninom Gagnonom. No, kako je Gagnon diskvalificiran zbog ometanja suparnika, Australac se progurao u polufinale, gdje ga je čekala nova količina sportske sreće. Naime, kako su trojica trkača ispred njega pala, on je ni kriv ni dužan prošao u finale kao drugi. A finale je bilo vrhunac sretnih okolnosti za njega pa je Bradbury postao prvi sportaš iz južne hemisfere koji je osvojio zimsko olimpijsko zlato.
- Kako sam bio najstariji sudionik utrke, procijenio sam da neću imati dovoljno goriva za četiri utrke u jednom danu pa nije imalo smisla gurati se naprijed. Htio sam sve gledati otraga i nadati se da će se oni ispred mene koji toliko silno žele to zlato sudariti, što se na koncu i dogodilo – opisao je taktiku sportaš koji je u australski engleski uveo novu kolokvijalnu frazu.
Od tada Australci, kada netko postigne neobičan ili neočekivan uspjeh, kažu da je taj “bradburirao”. A da priča bude još nevjerojatnija, pomoći će i činjenica da se Steven Bradbury prije ZOI u Salt Lake Cityju financijski pomagao izradom klizaljki i da je nekoliko pari besplatno dao velikom favoritu Amerikancu Ohnu zamolivši ga da ga izreklamira kada osvoji zlato koje će mu, iz drugog plana, preoteti upravo on.
Među senzacije sa zimskih olimpijskih igara povjesničari sporta redovito uvrštavaju i zlato američkih hokejaša na Igrama u Lake Placidu 1980. Amerikanci su tada igrali s koledž-igračima, a Sovjeti s ponajboljim svjetskim hokejašima kao što su bili Sergej Makarov, Vjačeslav Fetisov, Vladimir Krutov i tada najbolji vratar svijeta Vladislav Tretjak.
U posljednjoj pripremnoj utakmici prije Igara u Madison Square Gardenu, Sovjeti su pregazili Amerikance (10:3), što je njihov trener nazvao pogubnom pobjedom jer su njegovi igrači podcijenili američku momčad. S obzirom na to da se tada, umjesto polufinala i finala, igrao final four sustav, Amerikanci su nakon pobjede nad Sovjetima (4:3) za zlato morali pobijediti još i Fince koji su poveli 2:1. Zbog toga je na odmoru najbolji igrač Mike Eruzione podigao glas: “Izgubite li ovu utakmicu, taj ćete poraz morati odnijeti sa sobom u grob!”.
I Janica je sve iznenadila
Amerikanci su na koncu slavili trijumf koji i danas obilježavaju, a tu je pobjedu Međunarodni hokejski savez proglasio najvećom hokejskom pričom stoljeća. A u njoj je sudjelovao i jedan Hrvat iz Minnesote, Mark Thomas Pavelich, sin hrvatskih iseljenika. U pobjedi nad Sovjetima, Pavelich je sudjelovao s dvije asistencije, od kojih je jedna bila ona za Eruzioneov pobjednički pogodak.
Skijaška natjecanja na olimpijskim igrama bila su česta pozornica velikih iznenađenja. Uostalom, krenimo s jednim hrvatskim. Tko je mogao očekivati da će Janica Kostelić u Salt Lake Cityju osvojiti tri zlata i jedno srebro, ali i da će sa startnim brojem 19 pobijediti u veleslalomu? I to s jednom sekundom i 32 stotinke prednosti ispred drugoplasirane Pärson. No, Janica je tih dana bila u zoni gotovo nadljuskih sposobnosti, u posebnom stanju, pa je i to bilo moguće, no bilo je u skijanju olimpijskih pobjednika na koje nitko, čak ni u primislima, nije računao.
Recimo, poput spustaškog pobjednika u Albertvilleu (1992.) Patricka Ortlieba koji dotad nije imao niti jednu pobjedu u Svjetskom kupu, baš kao i slalomski pobjednik iz Sapora 1972. Francisco Fernandez Ochoa. Iste je 1992. godine u kombinaciji slavio gotovo anonimni Talijan Josef Polig. Premda je riječ o velikom skijašu, veliko iznenađenje tada priredio je i Kjetil Andre Aamodt. Samo tri mjeseca prije Igara u Albertvilleu, Aamodt je hospitaliziran s dijagnosticiranom mononukleozom. Unatoč 11 izgubljenih kilograma, svestrani Norvežanin uspio je osvojiti zlato u superveleslalomu i broncu u veleslalomu.
Skijati ili umrijeti
Spust je bio poprište iznenađenja i dvije godine poslije u Lillehameru (1994.), kada je slavio Amerikanac Tommy Moe, no nitko nije bio tako drzak autsajder kao što je bio njegov sunarodnjak Bill Johnson deset godina prije u Sarajevu (1984.).
Prije Igara u Sarajevu Johnson je svojim europskim konkurentima najavio da će ih pobijediti na Bjelašnici, a s tom je pobjedom postao prvi američki olimpijski pobjednik u spustu. No, možda svega toga ne bi ni bilo da Bill kao tinejdžer nije bio odveć nestašan. S obzirom na to da je sa 17 godina krao automobile i provaljivao u kuće, sudac mu je kao maloljetniku ponudio da bira između zatvora i odlaska na jedan izdvojeni koledž u planinama savezne države Washington. Dakako, Bill je izabrao koledž u čijem je skijaškom timu vrlo brzo sve impresionirao neustrašivošću.
Nažalost, nakon Olimpijskih igara Billova se životna uloga promijenila. Kako je Bill jednako “neustrašivo” partijao kao što je i skijao, od romantičara i pobjednika postao je tragičar. Posvađao se s trenerima pa su ga izbacili iz reprezentacije, tako da na Igrama u Calgaryju (1988.) nije ni nastupio. Nakon što ga je 1999. napustila supruga, zajedno s dvojicom sinova, on je ostao bez kuće pa je spavao u kamp-prikolici. Da bi vratio suprugu, odlučio je s 40 na leđima pokušati vratiti se na skijaške staze. Tetovirao je na ruku “Ski to die” i krenuo u avanturu.
– Mislio je da će mu se, ako počne ponovo pobjeđivati, supruga vratiti jer upravo je manjak novca ono što ih je razdvojilo, a ona je voljela živjeti na visokoj nozi – rekla je jednom Billova majka.
Strašan pad Hermanna Maiera
Nažalost, njegovi atrofirali mišići to nisu mogli podnijeti pa je već u jednoj od prvih utrka pao i završio tri tjedna u komi. Premda je već osam mjeseci poslije opet skijao, Bill više nije bio isti. Njegovo pamćenje i govor postali su usporeni, vrlo ga je teško i razumjeti, pa danas ne može živjeti bez pomoći njegovatelja.
Strašan pad, baš u olimpijskom spustu, doživio je neponovljivi austrijski alpinac Hermann Maier, no on se u Naganu čudesno oporavio i premoćno osvojio superveleslalom i veleslalom. Slalom je pripao njegovu, tada već otpisanom, sunarodnjaku Mariju Reiteru, kojemu te sezone baš ništa nije polazilo za rukom. Događalo mu se nešto poput onoga što se Ivici Kosteliću događa u predvečerje ovih Igara.
Premda već ima tri srebra, Ivica nam je rekao da ne bi imao ništa protiv još jednog. No, drugo mjesto Kostelića ne bi bilo iznenađenje koliko je to bilo veleslalomsko srebro Jure Franka na ZOI u Sarajevu 1984. godine. Bila je to prva medalja na zimskim olimpijskim igrama za bivšu SFRJ, a osvojio ju je skijaš koji nikad nije pobijedio u Svjetskom kupu, već je tri puta bio treći.
Marc Girardelli ima “samo” dva srebra
Iznenađujuće je čuti da postoje veliki šampioni poput proslavljenog skijaša Marca Girardellija, peterostrukog svjetskog prvaka i osvajača čak 14 globusa (pet velikih), koji nikad nisu bili olimpijski pobjednici. Nevjerojatno je da čovjek koji ima 46 pobjeda u Svjetskom kupu ima “samo” dva srebra, jedno manje od našeg Ivice Kostelića, i to oba iz Albertvillea 1992., a može mu se zamjeriti jedino nastup u Calgaryju 1988. kada je bio deveti u spustu i 20. u veleslalomu. Premda je te sezone bio najbolji slalomaš svijeta, Girardellija u Sarajevu nije bilo jer mu Austrijanci nisu htjeli dati dozvolu da vozi za Luksemburg. No, netko svevišnji ih je za takvo ponašanje očito kaznio kada je Austrija, inače zimska velesila, na tim igrama osvojila samo jednu jedinu broncu.
Zlata koje nitko nije očekivao...
Patrick Ortlieb:
Austrijanac iz Bregenza došao je na OI u Albertville kao postranik, a kad je sa startnim brojem 1 otvorio spust na stazi La face de Bellevarde, nikome ni na kraj pameti nije bilo da više nitko neće skinuti njegovo vrijeme. S pet stotinki zaostatka približili su mu se Francuz Piccard i sunarodnjak Günther Mader. Izabran je za sportaša godine 1992. u Austriji.
Kjetil Andre Aamodt:
Norveški majstor, jedan od najvećih skijaša u povijesti, četiri je puta osvajao zlato na olimpijskim igrama, a nastupao je u Albertvilleu, Lillehammeru, Naganu, Salt Lake Cityju i Torinu. Zlato iz Albertvillea u superveleslalomu osvojio je iako mu je samo tri mjeseca prije OI dijagnosticirana mononukleoza.
Američki hokejaši:
S obzirom na to da je to bila momčad sastavljena od koledž-igrača, nitko im te 1980. nije davao ozbiljne izglede ni za medalju, a kamoli za zlato. No, oni su, nošeni nekim inatom, uspjeli pobijediti favorizirane Sovjete (4:3), a potom i Fince (4:2) te osvojiti olimpijsko zlato, što je Međunarodni hokejski savez proglasio najvećom hokejskom pričom prošloga stoljeća.
Bill Johnson:
Premda je mjesec dana prije olimpijskog spusta pobijedio u Wengenu, ipak je sarajevska pobjeda Billa Johnsona bila prvorazredna senzacija. On ne samo što je postao prvi Amerikanac s osvojenim skijaškim olimpijskim zlatom, nego je u svojoj zemlji preko noći postao nacionalni heroj, zvijezda naslovnica.
Steven Bradbury:
Nitko na takav način nije osvojio olimpijsko zlato u povijesti olimpijskih igara kao što je to 2010. u Vancouveru pošlo za rukom australskom brzom klizaču Stevenu Bradburyju. Svjestan da nije konkurentan, on se držao prikrajka da bi, kada su favoriti popadali jer u se međusobno porušili, s osmijehom uklizao u cilj kao olimpijski pobjednik.
