Vlada je najavila dvije velike transakcije. Prvo, otkup dionica Ine od mađarskog MOL-a. Opća je podrška toj transakciji. I to bez povećanja javnog duga, bez povećanja poreza ili bez smanjenja plaća i mirovina.
Jedino što preostaje jest istovremena prodaja neke druge državne imovine. Tako se došlo do vremenski usklađene druge velike transakcije – listanje 25% minus jedne dionice HEP-a na burzi. Nema trećeg načina. Ako hoćete Inu u hrvatskom vlasništvu, prodajte četvrtinu dionica HEP-a (ne četvrtinu HEP-a!) tzv. inicijalnom javnom ponudom.
Podržavam i jednu i drugu transakciju. Čak i svaku za sebe gledano pojedinačno. I jedna i druga nude dugoročne ekonomske koristi za Republiku Hrvatsku. Neki to zovu zaštitom strateških nacionalnih interesa, znali ih artikulirati ili ne.
Meni je dovoljno reći ovo – bolje će nam svima biti s tim transakcijama nego bez njih. Vratimo se sedam godina u prošlost.
U travnju 2010. portal VL-a objavio je da sam gostovao na tribini Foruma hrvatske sloge i kaže: “Osvrnuo se bivši ministar financija i na gubitak većinskog vlasništva države u Ini – ‘poražavajuće je da smo morali dovesti mađarskog upravitelja da nam pokaže kako treba raditi.
Ipak, mogu zamisliti Inu u idućim godinama u stopostotnom hrvatskom vlasništvu’ – kazao je Škegro“. Pik spas za mene. Prije sedam godina sam (prvi?) najavio mogućnost rekroatizacije Ine. Dakle, posve suprotno objedama da se zalažem za svekoliku “rasprodaju nacionalnog bogatstva“.
Bio sam tih dana jako popularan kod dijela zaposlenika Ine. Zbog najrazličitijih razloga, ali sviđala im se ta ideja “stopostotnog hrvatskog vlasništva“. Primijetite, ne piše “državnog vlasništva“. Piše samo “hrvatskog vlasništva“, koje može uključivati i državu.
Nikada nisam bio za bilo kakvo povezivanje Ine i MOL-a. Ni u kolovozu 1999. kada me se i formalno pitalo, ni 2003., ni danas, kada me se ne pita. Radilo se o nesretnom i nespretnom braku dviju kompanija kojima je oduvijek dominirala politika.
Uslijedile su dodatne komplikacije kroz političke obračune na hrvatskoj sceni. Brojni sudski procesi, optužnice, kontraoptužnice, arbitraže, nedopustivo vezivanje drugih inkriminacija s vlasničkim pozicijama, besramni pritisci na pravosuđe, ubacivanje trećih strana sa svojim prikrivenim interesima, potom fundamentalne promjene na geopolitičkom planu – sve to dovelo je današnju Vladu, u biti, u vrlo jednostavnu situaciju.
Rapidno urušavajuće poslovanje Ine zahtijeva odlučne poteze. Ostao joj je samo jedan potez – mora biti samo jedan dominantan vlasnik (dionica!) Ine. Budući da je prodaja Mađarima, na žalost, politički suicid i nemoguća varijanta, ostaje samo kupnja od Mađara.
Nema alternative, dragi kolege libertarijanci, ekonomski liberali i zagovornici dominacije i superiornosti privatnog vlasništva. Ovaj potez je, u zadanim okolnostima, jedini koristan i za Inu, i za RH i za hrvatski narod, kojim god redom ih nabrojili.
Zato će ga odgovorna Vlada i odgovoran Sabor provesti. I povećati vrijednost Ine. I da nema potrebe financiranja kupnje dionica Ine, listanje dionica HEP-a na burzama izuzetno je koristan potez. Njega sam pak priželjkivao još tamo krajem devedesetih.
Nismo stigli, žao mi je. Zamišljao sam tada kako bi divno bilo danas imati sljedeću vlasničku strukturu – država 49%, hrvatski mirovinski fondovi 30%, strani fondovi 10%, poduzeća i građani 11%. Pogledajte Francuze, Nijemce… ugledajmo se u njih, ne u Sjevernu Koreju.
U što će biti investirano za naše buduće mirovine ako ne u HEP, Inu, telekome, autoceste... Hoćemo li umjesto toga investirati u kineske tvrtke? Da bismo pak mogli investirati u HEP, potrebno ga je podvrći pravilima burze.
Na kojoj se uspostavlja red i ekonomski smisao postojanja kompanije. Kroz cijenu dionice, jedini relevantan pokazatelj. Cijena dionice pak odražava efikasnost poslovanja. Efikasnost poslovanja je nemoguće ostvariti u “dobrom starom“ partijskom vlasništvu koje pogrešno nazivamo državnim.
To je, najiskrenije, bilo i ostalo, protudržavno i protunarodno vlasništvo. Ili, kad se već koristimo igrom riječi, upravo u tzv. državnom vlasništvu odvijala se i odvija najpogubnija moguća privatizacija. Uhljebi nisu formalno vlasnici dionica, ali ubiru sve moguće koristi bez rada i pozitivnog doprinosa.
Oni, koji su se dočepali pozicija po uobičajenim kanalima, oni su najveći protivnici svake promjene, bilo kakvog listanja na burzama.
Jer ondje će se vrlo brzo vidjeti zastrašujuće razlike u produktivnosti. Jedan MWh je vrlo homogen proizvod – nema brendiranja, ukusa, marketinga... Samo cijena puta količina daje vrijednost. Podijelite s brojem zaposlenih, usporedite s Njemačkom... eto vam procjene broja uhljeba. Morat će potražiti posao ondje gdje se traže radnici. A traže se... i u Hrvatskoj!
>> Hrvatsku arbitraža s MOL-om košta čak 30 milijuna dolara
...s obzirom na povijesno iskustvo, ovdje valja parafrazirati poznatu rečenicu, čuvajte te se stručnjaka Škegre i kad darove nosi...