Sudeći prema detaljima koji su procurili do britanskih novina, bila je to poprilična drama. Dvije godine nakon referenduma na kojemu su Britanci izglasali izlazak iz Europske unije, nepoznanicu zvanu Brexit, premijerka Theresa May odlučila je prekinuti situaciju u kojoj britanska vlada, i vladajuća Konzervativna stranka, pregovara sama sa sobom i unutar sebe umjesto s EU, jer još ne zna što hoće, kako to hoće, i hoće li to uopće.
Pa je u petak okupila članove svoje vlade u dvorcu Chequers, službenom seoskom imanju britanskih premijera, najavila im da nitko ne ide kući dok ne dogovore zajedničku, kompromisnu poziciju s kojom konačno idu u ozbiljne pregovore s ostatkom EU o tome kakva će biti vrsta budućih odnosa nakon Brexita. A onima koji su pomišljali na pobunu tijekom maratonskih razgovora, na ostavke iz protesta, suptilno je na ulazu ostavila vizit-karte lokalne taxi službe, sugerirajući da će morati pješačiti više od kilometra do kolnog ulaza i vanjske ograde, gdje će ih čekati taxi, jer ostavka znači da istog trena gube pravo na vozača.
Ministar zdravstva Jeremy Hunt zazvučao je, piše Times, dosta apokaliptično kad je počeo svoje obraćanje riječima koje je japanski car Hirohito upotrijebio obznanjujući predaju Japana u II. svjetskom ratu: dogodio se značajan novi razvoj događaja, koji nije nužno išao u našu korist. Neki kolege ministri su, navodno, Huntu prigovorili da nije baš trebao citirati Hirohita, jer Velika Britanija nije u takvoj tragičnoj situaciji kao Japan nakon što su na njega bačene dvije atomske bombe. Drugi su, piše Times, bili manje kritični…
Ekipa se razišla iz Chequersa bez ostavki, svak sa svojim vozačem, mirno i dostojanstveno. Uslijedio je vikend, svi su gledali utakmice u subotu, pobjedu Engleske i pobjedu Hrvatske, pa se veselili i prepustili slatkom iščekivanju polufinala u Moskvi, i finala dabome, ali neki su, kasnije će priznati, još malo razmišljali o sadržaju svog dogovora od petka navečer. I u ponedjeljak su zapljuštale ostavke najtvrđih zagovornika Brexita: prvo ministra za Brexit Davida Davisa, a onda i ministra vanjskih poslova Borisa Johnsona.
Kažu njihovi simpatizeri da su Davis i Johnson bili hrabri, jer ostavku su hrabro dali iz uvjerenja da je dogovor iz Chequersa zapravo izdaja volje naroda izražene na referendumu. Ipak, čini se, ne toliko hrabri da u gluho doba noći pješače stazom srama do taxija na cesti…
Bio sam u Londonu jučer i u ponedjeljak, kad su zapljuštale te ostavke. Trebao sam možda i vidjeti ministra Johnsona na summitu Berlinskog procesa o zapadnom Balkanu, kojega je on organizirao, da se na kraju ne bi uopće pojavio jer je bio zauzet pisanjem pisma ostavke: “Draga Tereza… zaista idemo prema statusu kolonije". Johnsona je, inače, naslijedio gore spomenuti Hunt.
Da mi je netko prije dvije godine, kad sam bio u Londonu i pratio referendum, rekao da će sljedeće dvije godine britanski konzervativci i njihova vlada pregovarati sami sa sobom, da će potom konačno smisliti što žele od Brexita, ali da će se nakon par dana opet prepustiti svađama i da će pljuštati ostavke i drugarske samokritike da zapravo čine svoju zemlju kolonijom… - da mi je, dakle, sve to netko rekao prije dvije godine, pomislio bih: pa da, normalno, tako je i izgledalo da će ispasti još dok je trajala kampanja. Ukratko, ne bih se čudio.
I upravo to je tragedija Brexita. Možda nije primjereno unositi u usporedbu jedini primjer bombardiranja neke države atomskom bombom. Ali Brexit je primjer u kojem neka država samu sebe uništava političkom atomskom bombom. Britanski referendum o izlasku iz EU predstavlja jedno od najvećih samoranjavanja neke države i društva u mirnodopskoj povijesti.
Nije uopće poanta u tome da se ne može izaći iz EU. Iako to nitko dosad nije probao, naravno da se može. Poanta je u tome da vas izlazak iz EU dovodi u nepovoljniju, štetniju poziciju. Ljudi obično biraju živjeti bolje, a ovdje su odabrali živjeti lošije i sada se njihova vlada muči s problemom kako izvesti to pogoršanje pozicije vlastite države. Koliko lošije želite? Loše loše, srednje loše ili manje loše?
To su dileme s kojima žive Britanci. Njihovi lideri izgadili su toliko iracionalnih crvenih linija da im je sada teško uopće hodati u bilo kojem smjeru, a da ne izazovu potrese, ostavke, političke krize, ili ekonomske drame. Nakon što je, ničim izazvana, na samu sebe ispalila političku atomsku bombu, Velika Britanija dolazi do spoznaje da se stvari ne razvijaju nužno u njezinu korist. Ma tko li je to samo mogao na vrijeme predvidjeti?
Gle, oni se boje da ne postanu kolonija. Prvi puta čujem da se kolonizatori boje da sami ne postanu kolonija. Kako je tek bilo koloniziranima. pod kolonizatorom.