Na EU izborima 2019. godine izlaznost je u Hrvatskoj bila samo 30 posto, a slična je situacija bila u Slovačkoj, Češkoj i Sloveniji. Nakon skoka na nedavnim parlamentarnim izborima, kad je izlaznost dosegnula oko 60 posto, i kad su neki smatrali kako će ova superizborna godina potaknuti građane da redovito prošeću do birališta, analitičari opet procjenjuju da je došlo do zamora i da će izlaznost ponovno biti niska. Europa nam i dalje nije bliska, doživljavamo je eventualno kao kasicu prasicu iz koje naši političari izvlače nekakve eure, manje ili više uspješno, pri čemu neki od toga imaju koristi, dok drugi Uniju osjećaju samo kroz inflaciju i poskupljenja koja su se, eto, poklopila s uvođenjem eura.
Uskoro će biti punih jedanaest godina da je Hrvatska članica Europske unije, odnedavno je naša zemlja i punopravna članica, dio Schengena i eurozone, a ipak se i dalje ne osjećamo kao Europljani. Zašto?
Možda bi bilo drukčije da su barem neki od hrvatskih političara u ovoj kampanji održali strastvene i sadržajne proeuropske govore poput njemačkog kancelara Olafa Scholza prije nekih mjesec dana. Možda ni tradicionalno apolitični i pasivni hrvatski građani tada ne bi odmahivali rukom kad ih netko pita hoće li u nedjelju na biralište? No, Scholz nije govorio o nekakvoj imaginarnoj, idealnoj Europi zajedništva i budućnosti, ili pak posvađanoj Uniji, nego o Europi u kojoj živimo i od koje živimo, o Njemačkoj u Europskoj uniji, o Njemačkoj koja ovisi o zajedničkom europskom tržištu i koja proizvodi za to tržište.
Kako budete prodavali u Uniji, tako će vam biti, grubo je parafrazirana Scholzova poruka koja teško da je kojeg Nijemca ostavila ravnodušnim. Naravno, Njemačka je gospodarska sila i najlakše je zaključiti da je Hrvatska mala i nevažna, iako je pitanje bi li se s tom tvrdnjom složili domaći gospodarstvenici kojima je hrvatsko tržište itekako tijesno. No, čak i ako ne potežemo pitanje zajedničkog tržišta - a morali bismo - brojne su druge europske teme koje se tiču prometa, obrazovanja, znanosti, kulture i druge, a hrvatski su se političari iz svih stranaka koje pretendiraju predstavljati nas u Bruxellesu i u ovoj kampanji bavili pretežno nacionalnim temama, time podcjenjujući i na neki način obespravljujući hrvatskog birača jer mu ne otvaraju europski politički, ekonomski, društveni i kulturni prostor.
POVEZANI ČLANCI:
Pitanje je i kako se koliko hrvatski građani informiraju o Europi i europskim temama te možemo li imati osjećaj zajedništva i pripadanja ako ne znamo što se događa u Drezdenu, Parizu, Nijmegenu ili Krakowu? Medijski krajolik toliko je izmijenjen pod diktatom društvenih mreža i klikova da do nas puno brže i jednostavnije dolaze informacije o tome koja su tri horoskopska znaka najneurednija ili koliko nam najduže može potrajati mobitel, nego istinski relevantne političke i druge vijesti o događajima koji nam kroje život i sudbinu.
Vrijedi to naravno i za domaće političke, ekonomske i kulturne teme, a pogotovo naravno za europske. Kako se probiti u šumi informacija da bismo saznali kako se to točno donose odluke u Europskoj uniji? O čemu odlučuje Komisija? Je li bitno i koliko je bitno to što Hrvatska ima potpredsjedničko mjesto Europske komisije? O čemu točno ovisi donošenje europskih budžeta iz kojih je novac crpila i crpi i Hrvatska? Koliko i kako hrvatske tvrtke zarađuju na EU tržištu? Koje bi prepreke trebalo ukloniti da one lakše posluju? Kako dovesti europske investitore? Kako olakšati suradnju naših fakulteta s europskim sveučilištima? Odgovori na ovakva i još mnoga druga pitanja trebali bi biti dio javnih nastupa i obraćanja hrvatskih političara, i ne samo uoči europskih izbora, da bi se i hrvatski birač osjećao kao Europljanin.
Nataša, ako se Vi na osjećate kao Europljanka ne trebate to generalizirati. A možda i niste ...