– Pravda je spora, ali ipak dostižna. Samo treba biti uporan – počeo je svoju priču 76-godišnji Živko Sarap, umirovljenik iz Zaboka. Njegova se upornost isplatila jer je, nakon 19 godina, 9 mjeseci i 19 dana, dočekao pravomoćnu presudu da mu se iz zabočke gradske blagajne isplati 315 tisuća kuna te još 25.200 kuna iz državne, iako se zapitao hoće li prije umrijeti ili dočekati presudu.
– Evo, hvala Bogu, još sam živ i sretan što je na kraju sve ovako završilo – govori Sarap, koji je do 1991. u tadašnjoj općini Zabok sa završenom višom stručnom spremom kao upravni pravnik obavljao poslove tržišnog i turističkog inspektora i inspektora cestovnog prometa. I tako 23 i pol godine.
Priznanja za rad
– Za svoj rad primio sam priznanja i od tadašnjeg Saveznog i Republičkog tržišnog inspektorata. Došla je 1991. godina i novoj općinskoj vlasti očito su zasmetala moja krvna zrnca i moje ime Živko, premda sam rođen u Hrvatskoj, u Šidskim Banovcima pokraj Vinkovaca. Iako je u tadašnjim zakonima bilo propisano da inspektor može biti osoba koja ima odgovarajuću visoku ili višu stručnu spremu, tadašnji općinari, kako bi me se riješili, donijeli su pravilnik u kojem su propisali da inspektor mora imati visoku stručnu spremu.
Razriješili su me dužnosti, ali odmah nakon toga ovlastili da ipak i dalje obavljam poslove tržišnog inspektora jer nisu imali drugog rješenja. Tadašnji čelnici i njihova pravna služba očito nisu znali da je u zakonu navedeno kako se radnicima u tijelima uprave priznaje stručna sprema koja im je za obavljanje određenih poslova priznata na temelju propisa koji su bili na snazi do stupanja na snagu toga zakona – rekao nam je Sarap, dodajući da su nakon razrješenja s dužnosti, ne birajući sredstva, općinari poduzeli sve da ga istjeraju s posla.
– Kada nisu uspjeli dokazati da sam primao mito ili nešto drugo, odlučili su me umiroviti dokupom mirovinskog staža. Platili su mi staž za tri godine, devet mjeseci i 15 dana. Bilo je to čak 22 mjeseca više nego što je bilo potrebno jer nisu znali da imam 22 mjeseca beneficiranog staža. Tako su nepotrebnim dokupom i dodatno oštetili tadašnju općinu Zabok. Sve to činili su bez mog znanja i suglasnosti.
Unatoč tome što se staž do pet godina tada mogao dokupljivati, prema tadašnjem Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa, radniku s invaliditetom, a ja sam bio invalid rada, nije mogao prestati radni odnos dok ne navrši 40 godina staža ili pak uz radnikovu suglasnost za dokup staža. Međutim, mene o tome nitko ništa nije pitao – rekao je Ž. Sarap, koji je zbog svih propusta u kolovozu 1991. pokrenuo radni spor na Općinskom sudu u Zaboku. Zbog dugotrajnosti postupka i za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u međuvremenu mu je i iz proračuna RH odobrena isplata 25.200 kuna, 14.700 već je dobio, a 10.500 još čeka.
Seli se u dom
– Zbog cijele situacije koju smo supruga i ja proživljavali, ona je doživjela i moždani udar, 13 godina bila je nepokretna i prije šest godina, nažalost, umrla. Kako nemamo djece, ja sam novac oročio na banci i uskoro se selim u umirovljenički dom u Zagreb – rekao nam je Ž. Sarap.
Dodao je kako je obavijestio i Općinsko državno odvjetništvo da pokrenu postupak protiv tadašnjih čelnika Zaboka, predsjednika Općine Davora Krajačića, predsjednika općinskog Izvršnog vijeća Vladimira Sokolića te tadašnje sekretarice Općinskog sekretarijata za opće i upravne poslove Biserke Šimunić, radi naknade štete koju su sada morali isplatiti Grad Zabok, Županija i ostale četiri jedinice lokalne samouprave.
gospon zivkec budi sretan da nisi otisel sa mekacevim pogresnim zrncima na velesajam hehe i jos sad si dobio tolike peneze