Ovdje kod "nas" u Americi u posljednjih se nekoliko tjedana rasplamsao bespoštedni, da ne kažem krvavi, teorijski, politički, ali, budimo iskreni, i svjetovno-religijski rat slavnih ekonomista oko toga postoji li i koja je gornja granica državne zaduženosti i kakvu ulogu uopće država treba imati u gospodarskom životu nacije: ulogu jeftinog, a strogog i bešćutnog rezača proračunskih troškova (kod nas su se udomaćili izrazi: "bolni rezovi" i "stezanje kaiša/remena") ili ulogu bogate i darežljive spasiteljice posrnule nacionalne ekonomije kojoj prijeti smrtonosni (politički i socijalno) recesijski i depresijski ponor, ambis. Taj se rat i te kako tiče Hrvatske.
Knjiga desetljeća
Na jednoj strani barikade našao se koliko do jučer slavni autorski par harvardskih profesora dr. Carmen Reinhart i dr. Kenneth Rogoff čija je knjiga "Ovaj put je drukčije: osam stoljeća financijske ludosti/lakomislenosti", objavljena 2009., pobrala brojne pohvale i priznanja kao "knjiga godine" i "knjiga desetljeća", a na drugoj strani bojišnice utaborio se nobelovac, princentonski profesor, bloger, znanstveni nomad (prošle je godine bio glavni predavač na Adris forumu u Rovinju) i ljubitelj mačaka tigrovske polemičke naravi i navade dr. Paul Krugman.
Nemilosrdni teorijski, politički, medijski i mrežni rat poveo se oko jedne tvrdnje – koja je shvaćena kao politička poruka i preporuka – što su je dr. Carmen Reinhart i dr. Kenneth Rogoff objavili prije pune tri godine: u članku "Rast u vremenu duga". Pozivajući se na rezultate vlastitih istraživanja odnosa rasta/pada BDP-a i nacionalnog duga – u raznim zemljama u dugom povijesnom razdoblju – autori su iznijeli kategoričku tvrdnju kako svaki dug koji premaši granicu od 90% BDP-a dovodi do dugoročne ekonomske stagnacije, masovne besposlice, inflacije i brojnih drugih nerješivih ekonomskih i društvenih nevolja.
Njihova je pak nevolja bila u tome što su već bili slavni, pa je iznesena tvrdnja poslužila kao ključni argument gorljivim zagovornicima politike stroge, nemilosrdne, pa i bezobzirne i bezdušne proračunske štednje s "naše" i "vaše" strane Velike bare (Atlantskog oceana), za koju korisnici engleskog jezika koriste izraz "austerity". Čim se pojavio, lako pamtljiv postotak "90%" postao je bojnim pokličem svih američkih "slatkovodnih ekonomista" (ekonomisti čije je mitsko stanište u gradu Chicagu, daleko od slanih oceana, zalažu se za "malu državu" i slobodno djelovanje tržišnih zakona, a "slano-vodni ekonomisti", čija su sveučilišta bliže oceanima, za aktivnu i rastrošnu države u razdobljima recesija i depresija, kada treba škapulavati posrnula gospodarstva), konzervativnih mislionica (think tanks) i republikanskih političara koji su od prvog časa protiv državnog interveniranja u financijske tijekove i ekonomski razvoj. Za njih je "90%" postao postotak državne zaduženosti iza kojeg slijedi ekonomska apokalipsa. Da bi moj čitatelj shvatio o kakvom je sukobu riječ, osjećam potrebu da nešto kažem o riječi oko koje su u Americi vodi spomenuti rat. Radi se o tako važnoj riječi – za ekonomske teoretičare, političare, ali i za nas, obične ljude, kojima određuje životne sudbine – da ju je najpoznatiji englesko-američki rječnik Marrian-Webster prije tri godine (2010.) proglasio "riječju godine" (Word of the Year), jer je te godine najviše ljudi (njih čak 250.000) željelo, mrežnom pretragom rječnika, doznati njeno pravo značenje. Političku velevažnost toj je riječi među prvima udahnuo britanski konzervativni vođa i predsjednik vlade David Cameron koji se u svom programskom govoru na kongresu stranke u Cheltenhamu 26. travnja 2009. zauzeo za "doba austerity" koje bi trebalo zamijeniti doba "države blagostanja": navodne pretjerane državne, proračunske, potrošnje.
Hrvatska riječ koja je najbliža engleskom izrazu "austerity" jest strogost ili čak nemilosrdnost (na metaforičkoj razini mogli bismo govoriti o bezobzirnosti i bezdušnosti), posebice kad se ta riječ koristi u svakodnevnom govoru. Filozofija, doktrina i politika fiskalne strogosti ili, figurativno kazano, "bolnih rezova" i "stezanja remena", postala je nekom vrstom nove teorijske i političke dogme, nove političke religije koju je, na poticaj Njemačke i Velike Britanije, prihvatilo vodstvo Europske unije, namećući je kruto svim svojim zemljama članicama, pa i Hrvatskoj koja prekosutra postaje njenom članicom. Filozofija i politika strogosti, stroge/nemilosrdne štednje, na veliko čuđenje njenih gorljivih zagovornika, nije dala i ne daje pozitivne rezultate. Štoviše, kao što mi u Hrvatskoj dobro znamo, daje u pravilu negativne rezultate: dovodi do ekonomske paralize, alarmantnog porasta nezaposlenosti, posebice mladih ljudi, pada proizvodnje i porasta očajničkog socijalnog i političkog raspoloženja.
Vratimo se sada američkom ekonomsko-teorijskom ratu. Postotak od 90% u posljednje je dvije-tri godine u Americi postao nekom vrstom babe roge ili ekonomske sotone kojom je ambiciozni predsjednik kongresnog Proračunskog odbora, republikanac Paul Ryan (iz Wisconsina) plašio predsjednika Baracka Obamu, njegovu administraciju, Kongres i javnost, jer je američki javni dug premašio granicu od 105%. U stvaranju psihoze proračunskog sloma i širenju doktrine "strogosti" imao je simboličku ulogu koju su, naknadno, europski umnici nakon Drugog svjetskog rata pripisali slavnoj knjizi Friedricha Nietzschea Also sprach Zarathustra (Tako je govorio Zaratustra): da je nadahnula Adolfa Hitlera i naciste za stvaranje kvaziteorije o Nijemcima kao arijevskoj rasi.
Krivo računali
Stvari su krenule u lošem smjeru za autore članka "Rast u vremenu duga" onoga časa kad su ga pročitala tri dotada nepoznata studenta doktorskog studija ekonomije na javnom (to je važno za našu priču) Sveučilištu Massachusetts Amherst (poznatog kao UMass) koji su odlučili napraviti kritičku analizu tvrdnje da dug od 90% dugoročno osakaćuje gospodarski rast. Trojica mladih ekonomista, Thomas Herndon, Michael Ash i Robert Pollin nepobitno su dokazala u svom članku "Da li visoki javni dug stalno guši ekonomski rast: kritika Reinhart i Rogoff" da su autori članka "Rast u vremenu duga" zlorabili ekonomsku znanost jer su iz analize isključili neka razdoblja i zemlje čija je statistika dovodila u pitanje njihov glavni zaključak. Štoviše, izračunali su da, ako se u analizu uključe i ti podaci, prosječni rast visoko zaduženih zemalja (više od 90% BDP-a) nije 0,1%, već 2,2%: dvadeset i dva puta viši!.
Klinci su na kraju zaključili: ozbiljni propusti Reinhartove i Rogoffa "doveli su do velikih pogrešaka koje neprecizno predstavljaju odnos između javne potrošnje i ekonomskog rasta". Kao što se moglo i očekivati, izbio je teorijski i politički skandal, posebice kad su mediji skloni aktivnoj državnoj ekonomskoj politici Barcka Obame od mladih znanstvenika stvorili junake, a od do jučer slavnih ekonomista prevarante, švindlere. Najdalje je otišao the New York Times koji je prvog autora kritičke analize Thomasa Herndona proglasio "Studentom koji je potresao svjetski strogosni pokret" (pokret stroge štednje).
Nakon što su ih trojica "klinaca" uhvatila u znanstvenoj laži i prijevari, Reinhart i Rogoff počeli su davati javne izjave u kojima tvrde da nisu diskreditirani, jer da mnoštvo drugih statističkih podatak potvrđuje da je javni dug "stvarno, stvarno loša stvar".
Kako bi koliko-toliko popravili ružnu sliku o sebi, oglasili su se u Financial Timesu i New York Timesu tvrdeći kako se zapravo nikada nisu zalagali za politiku rigorozne proračunske štednje kao jedinu makroekonomsku politiku. I kad su se nekako ponadali da će im teški grijesi biti koliko-toliko zaboravljeni, u raspravu se uključio jedan od najvećih neprijatelja proračunske strogosti, nobelovac Paul Krugman. U nevelikom, ali bespoštedno-kritičnom podlisku objavljenom pod naslovom "Jedno postotno rješenje" (The 1 Percent's Solution) – koji implicira poruku da je sustavno zalaganje autorskoga para Reinhart-Rogoff za bespoštednu proračunsku štednju imalo za cilj daljnje bogaćenje 1% najbogatijih – Krugman se trijumfalistički obrušio na kolege. Polazeći od teze kako je doktrina "strogosti" doživjela teški poraz tehničkim nokautom od kejnsijanaca u borbi ideja, zaključuje kako su i otkriveni propusti u člancima R&R dokaz njihove "podmuklosti" i težnje da svoju nastranu "teoriju" nametnu američkoj, europskoj i inoj političkoj i poslovnoj eliti.
Javno osramoćeni par Reinhart-Rogoff odgovorio mu je opsežnim otvorenim pismom koje započinje rečenicom: "Dragi Paul, divimo se tvom minulom znanstvenom radu koji utječe na nas do današnjega dana." Nakon toga se silno žale što ih u svojim kolumnama, na blogu i u javnim nastupima stalno javno napada kao glavne ideologe "strogosti", a oni to zapravo nipošto nisu. Njegov ton i stil proglasili su "nepristojnim/neotesanim" (uncivil), a njegovu tvrdnju da su njihovi stavovi o mitskom postotku "90%" "pristranom i površnom".
Krugman im je još jednom kratko odgovorio kako nije uopće sporna tvrdnja da zaduženije zemlje imaju sporiji rast od onih koje su manje zadužene (to je nama ekonomistima opće poznata činjenica), već je opasna i podla bila ova njihova poruka: "Kad dug premaši 90% BDP-a, njegov se rast brzo/oštro smanjuje."
Razotkrivanje velike teorijske laži i prijevare na ovoj strani Velike bare ima pozitivne učinke i na drugoj, europskoj strani te iste bare. Jedan od pionira i arhitekata doktrine o državnoj bezdušnosti (austerity), njemački ministar financija Wolfgang Schäuble (drugim bismo mogli smatrati bivšeg izvršnog direktora MMF-a i osramoćenog spolnog grabežljivca dr. Dominiquea Straussa-Kahna) nedavno je šokirao njemačku i europsku javnost izjavama koje proturječe svemu što je govorio i radio posljednje tri-četiri godine. Nakon sastanka s portugalskim kolegom Vitorom Gasparom, Schäuble je izjavio kako "trebamo više investicija i razvojnih programa", a očito potresen alarmantnim pokazateljima o nezaposlenosti mladih ljudi na Sredozemlju, dodao je: "Ako odmah ne djelujemo, riskiramo gubitak cijelog naraštaja (generacije) u jugoistočnoj Europi." Neočekivani i potpuni preokret u javnoj retorici njemačkog ministra financija toliko je razveselio kolumniste uglednog njemačkog tjednika Der Spiegela Svena Bölla i Christiana Reiermanna da su ga proglasili vjerskim preobraćenjem. "Vama" u Hrvatskoj prispodoba bi moglo biti glasovito javno preobraćenje dr. Zdravka Tomca: od uvjerenog komunista u skrušenog vjernika.
Sad kad ste svojski potrudili i, nadam se, pročitali ovaj tekst, možda se zapitate: Kakve veze ima opisani američki teorijski i politički medijski rat s našim nevoljama? Ima, i te kako, veze, jer je gornja granica javnog duga u Europskoj uniji u nizozemskom gradu Maastrichtu, tzv. Mastriškim sporazumom iz 1992. strogo ograničena, ne na 90%, već na 60% BDP-a. Javni dug naše zemlje ovih dana opasno se približio tom postotku (iznosi oko 58%), a kad mu se pridruže državna jamstva, znatno ga premašuje i iznosi oko 66%.
Odustajanje Europske unije od dogme o strogim, nemilosrdnim i bezdušnim "bolnim rezovima" moglo bi značiti i dobru vijest za bankrotirana gospodarstva i države sredozemne i periferne Europe u kojima je javni dug odavno premašio dogmatsku granice od 60, pa i 90%: Grčka 189%, Italija 121%, Irska 115%, Portugal 112%, Francuska 90% itd. Svi su ti postoci mačji kašalj kad se usporede s javnom/državnom zaduženošću Japana koja iznosi 238% BDP-a.
Zaključiti mi je. Činjenici što Europska unija napokon napušta mit i dogmu o državnoj, proračunskoj strogosti, pa i političkoj i socijalnoj bezdušnosti i što počinje razmišljati o rastu i razvoju, dobra je vijest za njenu novu članicu: povećane novčane mase u obliku inozemnih investicija mogu napokon stići i do Lijepe/Sirotice naše.
>> Istraživanje pokazalo: Žene spolno ne privlače muškarci papučari
