Među brojnim građanima Hrvatske koji su odlučili sreću potražiti u inozemstvu i mladi je Igor Radanović iz Kutine, koji je svoje iskustvo u povodu prve godišnjice selidbe u Irsku opisao na Facebooku.
– Prije točno godinu dana spakirali smo svoje stvari i krenuli u avanturu života. Krenuli smo u daleku i nepoznatu nam Irsku s velikim suzama u očima i s knedlom u grlu zato što napuštaš sve svoje i zato što napuštaš zemlju u kojoj si se rodio, kojoj pripadaš i koju voliš. U glavi imaš tisuću pitanja kao što su: je li dobro to što činiš, hoćeš li uspjeti pronaći posao, hoćeš li pronaći stan, kako će ti biti? U isto to vrijeme želiš što prije otići iz zemlje kojoj pripadaš i u kojoj si od rođenja zato što ne možeš normalno živjeti od svoga poštenoga i teškoga rada – objašnjava Igor razloge svog odlaska.
Kaže da mu je prvo ugodno iznenađenje bilo kad ih je vozač autobusa pitao je li im udobno.
– S tim se nikada nisam susreo u Hrvatskoj, da vozač pita je li mi udobno. Nadalje, Irci se zahvaljuju vozaču autobusa na vožnji kada izlaze iz njega. Osjećao sam se kao da sam došao u sasvim neki novi svijet, svijet pun ljubaznosti – kaže Igor.
Lošije iskustvo bilo mu je dolazak u hostel, "u malu zagušljivu sobicu u kojoj je bilo šestero ljudi".
– Došlo nam je da se okrenemo i vratimo nazad u Hrvatsku, ali odlučili smo da nas ništa neće spriječiti u naumu i da nećemo tako lako odustati jer bitno je biti strpljiv i jak – rekao je Igor.
Dokumente su, nastavlja, dosta brzo izvadili, a raditi je počeo nakon tri tjedna, preko agencije. Bio je to težak i prljav posao u reciklaži na minimalcu, nakon čega je našao drugi posao u praonici posteljine za hotele, no ni tamo se nije dugoročno vidio.
– Nakon nekoliko dana potrage našao sam posao u jednoj tvrtki koja izrađuje plastične cijevi za odvode, koljena, žljebove… Radim samo prve smjene od ponedjeljka do petka, vikendom sam slobodan. Zadovoljan sam s poslom i s uvjetima – kaže Igor koji također objašnjava da je Irska puna stranaca te da je lijepo živjeti u okruženju gdje se ljudi različitih rasa i vjera poštuju.
Ponuda stanova, kaže, jako je mala, a cijene su "da zaboli glava", no uspjeli su samo 16 dana nakon dolaska naći predivan stan blizu centra. Cijena je hrane kao u Hrvatskoj, a odjeće i niža nego u Hrvatskoj te se može za tri eura kupiti cipele ili vestu. Cijene režija su prihvatljive, a voda se ne plaća. Cijena auta također je manja nego u Hrvatskoj, ali je osiguranje jako skupo.
– Plaće su većinom tjedne. Znaš da će ti svaki četvrtak ili petak sjesti plaća. Ne moraš strahovati da je neće biti. Bruto minimalac je 9,80 eura i plaća se u većini slučajeva po satu – navodi Igor.
– Kada se osvrnem i sjetim se što smo sve uspjeli napraviti i ostvariti u godini dana, vidim da je to bila dobra odluka. Radi se, ali od rada možeš mnogo lakše živjeti. Da još napomenem da nigdje nije med i mlijeko i da je svaki početak težak. Sve ovisi o tome tko što želi i koliko jako to želi. Nadam se da će ovaj post pomoći nekome tko se premišlja o tome hoće li ići u Irsku ili neće. Ovo je naše iskustvo, što ne znači da svi imaju takva iskustva i da će proći što i mi. Zaključak za kraj: malo lakši život, ali nedostaju dragi ljudi – poručuje Igor.
Pučki pjesnik Mario Vinković napisao je pjesmu o iseljavanju iz Hrvatske:
U Irska odlaze oni koji nisu znali sa novcem koji su trošili više nego su zaradili. Pa su ih blokirali. U Irskoj su spremni spavati sa šestero u sobi, kupovati odjeću u Lidlu, jesti po turskim, kurdskim lokalna. A uu Hrvatskoj tako nešto nisu ni pogledali. Ko voli nek izvoli, najbolje je se uvjeriti na vlastitoj koži. Budala uči sam od sebe a pametan od drugih.