Prvi par dovezen je iz Njemačke i pušten u šumu Žuticu na poplavnom području Lonjskog polja. Bilo je to u travnju 1996., a do ožujka 1998. ukupno je u Hrvatskoj ispušteno 85 dabrova. Dio njih nastanio se na slivnom području Save, a dio u slivnom području rijeke Drave kod Legrada. Danas, četvrt stoljeća poslije, dabrova je, prema nekim procjenama, oko 12.000.
Visoki natalitet dabrova
– Imaju izuzetno dobar prirast, natalitet im je visok. Vrlo su se brzo počeli širiti i osvajati nove prostore, a osim što su napunili manje-više sve vodotokove i vodene površine u kontinentalnoj Hrvatskoj, prešli su i su i u Mađarsku, Sloveniju, BiH, čak i u Austriju. U posljednjih desetak godina na nekim su područjima popunili kapacitete staništa i počele su se prijavljivati štete. Prve štete koje su građani dojavljivali zabilježene su u voćnjacima u bjelovarskom području, a poslije i kod Ivanić-Grada i Dugog Sela. Štete na poljima kukuruza ljudi još i toleriraju, tu su veće štete od divljih svinja – govori nam prof. dr. Marijan Grubešić sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu, koji zna gotovo sve o dabrovima u Hrvatskoj, ali ne i kad će se i kako njihovo širenje staviti u održive okvire, da suživot dabrova i ljudi bude podnošljiv i za jedne i za druge.
Pojavio se tako sličan problem kao i s mungosima na hrvatskim otocima, koji su također namjerno uneseni, no ne radi obnavljanje populacije, kao što je to slučaj s dabrovima, nego radi suzbijanja širenja zmija na otoku Mljetu. U javnosti je slabo poznato da Hrvatska zajedno sa Slovenijom od rujna prošle godine provodi 913.000 eura vrijedan projekt “Živjeti s dabrom, vlažnim staništima i klimatskim promjenama”, koji će potrajati sve do rujna 2024. Oko pola milijuna eura daje Europska komisija. Prijavitelj projekta je Lutra – Zavod za zaštitu prirodne baštine iz Slovenije, a partneri Šumarski fakultet u Zagrebu, Šumarski institut Slovenije i Muzej Ivanić-Grada. Dabar je prije 200 godina gotovo istrijebljen u većini europskih zemalja, postao je vrsta na rubu izumiranja. U posljednjih nekoliko desetljeća se zahvaljujući programima ponovnog naseljavanja vratio u svoja povijesna staništa, svladavajući različite prepreke u kultiviranom krajobrazu.
– Oglodano drveće, odgrizena stabla kukuruza ili začepljeni cijevni propusti samo su beznačajan danak prilagođavanju klimatskim promjenama u dosluhu s prirodom – ističu organizatori projekta i dodaju da se životni okoliš u koji se dabar vraća uvelike promijenio. U Europi je uništeno od 50 do 90 posto vlažnih staništa, radi novih poljoprivrednih površina isušeno je 377.000 četvornih kilometara vlažnih staništa. Znanstvenici su izračunali da 150 četvornih kilometara vlažnih staništa koje dabrovi održavaju može godišnje pročistiti čak 32 milijuna prostornih metara vode.
– Sva ta staništa može besplatno održavati i dograđivati vojska od 100.000 “inženjera” u ekosustavu, dabrova – napominju. Dabrovi koji su se proširili, počeli su, međutim, smetati vlasnicima voćnjaka i šuma.
– U posljednje dvije-tri godine najveće probleme stvaraju dabrove brane koje zaustavljaju vodu, pa nastaju jezerca i potapaju se površine iznad brane. Dolazi do prelijevanja vode na okolne površine. Na nekoliko su lokacija zatvoreni propusti ispod prometnica. Štete, osim građana, prijavljuju i HAC, HŽ, Hrvatske vode... Pitanje je kako to riješiti.
– Administracija je složena. Imamo administrativni i operativni vakuum. Dva su ministarstva nadležna za dabra, Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja te Ministarstvo poljoprivrede. Od 2015. godine nemamo više sustavni monitoring, pa je teško reći kakvo je brojčano stanje populacije. Procjene se kreću oko 2000 do 2500 obitelji s 10 do 12.000 jedinki – kaže prof. dr. Grubešić.
Ministarstvo poljoprivrede je, kaže, zaduženo za donošenje plana gospodarenja, kakav, primjerice, postoji za smeđeg medvjeda, čija se populacija prati i donosi akcijski plan za „izlučenje iz populacije“, odnosno odstrel. Za razliku od medvjeda, dabrovi se ne smiju loviti.
Uvesti poželjne zone
Stručnjaci predlažu rješenje nalik onom iz Češke, gdje su uvedene zone u kojima su dabrovi poželjni i one u kojima su nepoželjni. Za razliku od dabrova, koji su se namnožili do razine da postaju problem, ris, vrsta čija je izvorna populacija također na ovim prostorima djelovanjem čovjeka istrijebljena, još traži svoje mjesto u prirodi. I za risa je osmišljen projekt povratka, Life Lynx, pa je u posljednje dvije godine dovezeno nekoliko primjeraka iz Rumunjske, koji bi trebali “osvježiti krv” populaciji koja je kod nas i u Sloveniji nastanjena 70-ih godina. Za razliku od dabrova i riseva, mungosu Hrvatska nije prirodno stanište. On je zapravo invazivna vrsta koja je 1910. godine dopremljena na Mljet kako bi istrijebila poskoke i umirila preplašeno stanovništvo “zmijskog otoka”. No, indijski mungosi su počeli tamaniti i kukce, vodozemce, ptice, manje sisavce i domaće životinje, poremetivši ekosustav. Proširio se idućih desetljeća na još nekoliko otoka i na poluotok Pelješac. Država još ne zna što bi s njima. Mungosi su se našli na popisu stranih invazivnih vrsta u EU. Hrvatska je navodno jedina članica EU u kojoj žive mungosi.
- Plan gospodarenja dabrom koji bi trebao dugoročnije sagledati rješavanje problema i šteta koje čini dabar je u izradi i njegovo donošenje se planira sredinom 2021. godine - navodi se u odgovoru koji smo dobili iz Ministarstva poljoprivrede.
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
Da bar dabar da bar koji bi bio u bari pa da bari barske kornjače