Rukometaši Dubrave, popularni veprovi, drugu sezonu zaredom igraju u Ligi za prvaka Hrvatske, što je ogroman uspjeh za klub iz istočnog dijela Zagreba, piše tjednik Max! Zaslužan je za uspjeh mladi trener Hrvoje Horvat, ali i trojica mladih reprezentativaca Hrvatske – Bruno Butorac, Ivan Vida i Domagoj Grahovac. Sva trojica bila su lani članovi juniorske reprezentacije koja je na Svjetskom prvenstvu u Mađarskoj osvojila drugo mjesto.
– Imali smo nevjerojatno dobru atmosferu u momčadi. Kada smo odlazili u Mađarsku, nismo očekivali da ćemo igrati finale, ali smo očekivali da ćemo dobro igrati. Ne treba zaboraviti da je samo dvije godine prije ta generacija na europskom kadetskom prvenstvu u Austriji bila tek sedma – rekao je Branko Butorac, desni vanjski kojem je bavljenje rukometom bilo jednostavno suđeno.
Vida počeo kao nogometaš
– Tata Miljenko igrao je rukomet u njemačkoj drugoj ligi, a mama Jasna, djevojački Frčko, igrala je za Trešnjevku i Lokomotivu i kažu da je bila čisto dobra. Rukomet sam počeo trenirati sa sedam godina u čuvenoj Osnovnoj školi Pavleka Miškine kod profesora Badžeka. Igrao sam u Medveščaku i Zagrebu, a sada sam u Dubravi. Imao sam ponudu da idem na posudbu u Karlovac, ali nisam htio ići izvan Zagreba – istaknuo je Branko.
Zbog tate Tomislava rukomet je zavolio i Domagoj. Tata je igrao na mjestu kružnog napadača, i to u Zagrebu, zajedno s Tomljanovićem i Gudeljem. Bio je i uspješan trener, uveo je Zaprešić u prvu ligu, a onda otišao među odvjetnike.
– Bez obzira na tatinu rukometnu reputaciju, nisam razmišljao o tome da bih jednog dana ozbiljno trenirao. Jednog su dana iz kluba došli u školu i pitali bi tko bi se želio baviti rukometom. Javilo se nas nekoliko i tako sam počeo. Kada sam rekao tati da bih trenirao rukomet, bio je oduševljen. Počeo sam igrati kao vanjski igrač. Međutim, na jednu utakmicu nije došao vratar pa sam se javio da bih branio i tako sam ostao među vratnicama do danas – rekao je Domagoj.
Ivan Vida maštao je o velikoj nogometnoj karijeri. Počeo je u kvartovskoj momčadi Studentskog grada, a onda se dogodio Portugal 2003. godine, gdje su naši rukometaši osvojili svjetsko zlato.
– Dva starija brata trenirala su rukomet, ali meni taj sport nije bio zanimljiv. Sve do Portugala. I tako sam krenuo na rukomet u Dubravi jer mi je dvorana bila blizu. Jedno sam vrijeme paralelno trenirao nogomet i rukomet, sve do trenutka kada je u Dubravi ponestalo ljevorukih igrača – istaknuo je Vida.
Pravnik među vratnicama
Sva su trojica i uspješni studenti.
– Studiram nutricionizam. To me jako zanima, prvo mi je to bio hobi, a sada se mislim poslije rukometa time ozbiljno baviti. Negdje u klubu ili u inozemstvu, sasvim mi je svejedno. Mislio sam prvo studirati ekonomiju, ali sam shvatio da se teško zaposliti u toj struci. Nutricionizam je struka budućnosti bez obzira na to što su me prijatelji znali zezati kada sam im rekao da idem na taj fakultet. Kao, to je žensko zanimanje – rekao je Butorac.
Vida studira ekonomiju, dok je Domagoj na Pravnom fakultetu.
– Htio bih jednog dan biti odvjetnik kao moj tata. Stalno u obitelji slušam odvjetničke priče i to me zainteresiralo. Već sam i dosta naučio – rekao je Grahovac čija mlađa sestra pleše u Pinokiju.
Svjetsko juniorsko prvenstvo u Mađarskoj i srebrna medalja zasad su najveći uspjeh trojke iz Dubrave.
– Krenuli smo traljavo protiv Francuza (29:28) i Brazila (30:29), a onda je krenula serija uvjerljivih pobjeda sve do finala gdje smo izgubili od Danaca (26:32) – sjeća se Butorac.
Od njih trojice u prvoj postavi igrao je samo Vida, na lijevom krilu.
– Ja sam ulazio kada Cvitkoviću nije išlo – dodao je Grahovac.
Iz istočnog su dijela Zagreba Igor Vori i Marko Kopljar, danas stožerni igrači Slavka Goluže. Mogu li ovi mladići istim putem?
– Možemo – uglas kažu mladi veprovi.
>> Zagreb svladao Karlovac, Lokomotiva sve bliže naslovu
>> Nijedan klub iz Makedonije nije imao igrača poput Blaža s deset medalja
