Zamislite se u ovoj situaciji: imate 72 godine, šest je sati i zvoni budilica. Ljutito je odalamite, protegnete škripave kosti i odete u kupaonicu. Istuširate se, odjenete, uzimate laptop i na posao. A vani kaos: snijeg vam je zatrpao automobil! Idete po lopatu i metlu, otkopavate vozilo, uklanjate svaki trag snijega da vas policija ne kazni i, promrzli od zime i umorni, palite auto i vozite se u svoju tvrtku. U metežu sporo vozite i kasnite na posao, a 50 godina mlađi šef, koji je nedavno došao u tvrtku, izdere se na vas jer niste stigli točno u 8. Šef je mlad i ambiciozan, pred njim je još pola stoljeća rada. A vi, umorni od svega, sjednete i čekate da agonija konačno prestane. Da vas netko pozove u ured i kaže vam da idete u mirovinu. Ovo je samo primjer što bi moglo čekati našu djecu ako Europska komisija prihvati zacrtanu politiku odlaska u mirovinu u 72. godini. Zato smo i pitali naše 72-godišnjake što bi učinili da moraju opet na posao.
Učenici bi se smijali da im ja sad dođem predavati tjelesni odgoj
Dečki su iz moje generacije pokojni, neki već godinama, a neki su umrli nedavno. Nije nas još puno ostalo, a to već govori u kakvom su stanju muškarci od 72 godine. Ja sam u dobroj kondiciji i zdrav, ali da sad stanem pred učenike i kažem da ću im predavati tjelesni, popadali bi od smijeha – kaže Vilko Šercer (72) iz Donjeg Kraljevca u Međimurju, umirovljeni nastavnik TZK.
– Onome tko se toga dosjetio pala je valjda cigla na glavu – njegov je komentar na vijest da EK potiče na povećanje dobne granice za odlazak u mirovinu. Vilko je u prijevremenoj mirovini od 1997., nakon 36 godina staža. Kroničar je života Donjeg Kraljevca, piše knjige, igra stolni tenis, svaki dan trči ili hoda barem jedan sat.
– Održavam fizičku i umnu kondiciju, no daleko je to od onoga kakav sam bio sa 50 ili 60 godina. Svake godine idem liječnici na "tehnički pregled" pa, kad bih baš morao raditi, radio bih, ali kakva bi bila kvaliteta mog rada? U godinama sam kad bih se trebao doma igrati s unucima, a ne raditi. Kako je tek građevinarcima koji i do 65. godine jedva izdrže na poslu ili ženama koje 40 godina sjede za šivaćim strojem? Oni i sad teškom mukom dočekaju penziju – napominje Šercer.
Mladi i sposobni ne mogu čekati
Ako sam ja direktor, ne bi bilo dobro da mladi sposobni menadžer čeka da navršim 72 godine – kaže Muhamed Salčinović, dr. ekonomije, bivši direktor banke i tvornice čarapa, profesor, u mirovini od 2001. Dobio je ponudu da bude direktor neke tvrtke, ali je odbio. – Rekao sam čovjeku da pronađe mlađeg, koji će na tom mjestu ostati još 30 godina.
Na selu nitko nije radio sa 70
– Ne bih mogla sada raditi – kaže Mara Šibenik iz sela Lipa kod Karlovca.
– Ja sam se brinula za imanje: čistila kuću, orala njive, hranila marvu. Ne pamtim da je itko na selu radio sa 70 godina, takvi bi obično samo sjedili i čekali obrok dok bismo mi drugi radili – kaže Mara, koja je 90-postotni invalid i bavi se šivanjem.
Nisam više elastičan za penjanje
– To bi bila smrt, prijedlog je glup! – ispalio je Dragutin Bijader, umirovljeni soboslikar iz Vinkovaca, koji je radio i u Njemačkoj. Nema više elastičnost važnu za soboslikarski posao.
– Ne mogu zamisliti da bih se sada penjao na ljestve i ličio strop glavom okrenut prema gore. Možda za 60 godina životni vijek bude produljen pa će 70-godišnjaci biti u najboljoj snazi, ali sumnjam.
Krajnja dob za posao – 60 godina
Ljubica Kovaček (72), umirovljena knjižničarka, cijeli radni vijek provela je u OŠ "22. lipnja" u Sisku.
– Prijedlog je neprovediv. Iako sam radila u knjižnici, unatoč dobrom zdravlju, to više ne bih mogla. A kako bi za rad bili sposobni fizički radnici?! U toj dobi ljudi su izloženiji bolestima. Dobna granica za normalno obavljanje posla mora biti 60 godina.
Ljude se ne smije pod stare dane radom prisiliti da što prije umru
– Sa 72 godine više nikako ne bih mogao podnijeti svaki dan ići na posao i odraditi "šihtu" od 8 sati. Volje bi se još i našlo, ali tijelo ne sluša. Mi koji smo fizički radili cijelog života previše smo "izraubani". Boli ovdje, boli tamo, stalno si kod liječnika, piješ lijekove i sigurno bih proveo više vremena na bolovanju nego na poslu. Tjerati ljude da rade do 72. nije humano, treba ih pustiti da pod stare dane malo uživaju, makar i uz manje mirovine, a ne ih radom prisiljavati da što prije umru – kaže Đuro Čukelj iz Kumrovca, koji je mirovinu, u kojoj je četiri godine, zaradio u Njemačkoj. Nakon što je izučio za tapetara 1966. u Düsseldorfu je počeo raditi kao stolar i restaurator. U 20-ak godina promijenio je trojicu gazda.
– Posljednjih godina, nakon što sam navršio 65., sve sam teže podnosio rad. Posao je zahtijevao da veći dio vremena budem u neprirodnom položaju, stradala su mi tri kralješka i liječničkim je pretragama ustanovljeno da sam imao i tri moždana udara, no ja sam ih "odradio" bez bolovanja, da to nisam ni znao – kaže Čukelj.
Dragi DORH; USKOK ; politicke elite.................