U Osijeku hiperaktivni učenik udara djevojčice iz svoga razreda, u Zadru srednjoškolci divljaju, u Podgoraču kraj Našica gnjevni je otac zbog ukora sinu koji se nasilnički ponašao prema drugoj djeci istukao učitelja. Nasilna su i djeca i roditelji, a ima i učitelja koji se neprimjereno ponašaju prema djeci, pa i unatoč tome što se u pojedinim školama provodi Unicefov program nenasilja, dojam je da smo svi potencijalni nasilnici.
Valjda tome ipak ima uzroka, a nedavno je i ministar Primorac podsjetio da sve počinje u roditeljskoj kući. No je li baš tome tako? Koliko se samo raspravlja o preopterećenosti učenika, a rijetko se spominje da su zbog školskog programa u osnovnim i srednjim školama izrazito preopterećeni i roditelji. Više od 60 posto gimnazijalaca odlazi na instrukcije, a gotovo da i nema onoga tko se kani upisati na fakultet a da ne ide na pripreme za prijamni.
Prenatrpan školski program u kojem se od djece traži da udovolje zahtjevima kojima većina nije dorasla bez pomoći odraslih donosi tjeskobu, gubitak samopouzdanja. Od osjećaja da si neuspješan u hrvatskom ili u matematici npr. malen je korak do agresije. Što ako roditelj ne može platiti instrukcije, a sam ne umije pomoći djetetu ni u matematici ni u hrvatskom? Kome će se obratiti i neće li i sam postati agresivan. Stoga je i najava prijedloga novog pravilnika o ocjenjivanju samo prikrivanje pravog uzroka problema u našem školstvu koje preopširnošću i znanjem radi ocjena, a ne radi sposobnosti nasilnike stvara od trenutka kad uđu u učionicu.
