Pričat ćete jednom djeci kako je postojalo vrijeme u kojem ste u redovima morali čekati da kupite kruh i toalet papir, u kojem niste mogli napuštati rodni grad, vrijeme kada niste mogli otići vidjeti svoje roditelje, niti su oni smjeli doći vidjeti svoje unuke, kad je na dječjim igralištima bila zabranjena igra.
Pričat ćete o vremenu kada nije bilo cjepiva protiv zaraze, kada su se mrtvi dnevno prebrojavali, kada ništa nije radilo, kada su vas kažnjavali jer ste se sreli s prijateljima u većem broju ili su vam stigli gosti. Nabrajat ćete to djeci i ona će zgrožena pitati: “Mama/tata, je l’ to bilo u prošlom stoljeću”, a vi ćete s čuđenjem odgovoriti: “Ma daj, pa bilo je to prije pet, šest godina.” Naravno, ako djeci te priče budete pričali u mraku atomskog ili kakvog drugog čvršćeg skloništa, onda će i ta sjećanja izgledati idilična, događaji iz njih bit će vam misao na slobodu s obzirom na to da bi i koronaera mogla biti predigra za stvarni rasplet svjetskog zapletaja crijeva iz kojeg će izletjeti veća sranja. Sve je moguće i ništa nije više nezamislivo nakon iskustava koja nas uče da svijet reagira kao jedinstveni organizam u obrani od čovjeka.
Zašto bi bilo nemoguće zamisliti i zašto bi to bilo pogrešno da neki hrvatski ugostitelj svoj kafić preimenuje u “župu presvete kapi alkohola” ili “župu kofeinskog uznesenja” pa ga onda otvori i pozove ljude na misno slavlje. Ako ga netko pita što radi, može reći da ljudima daje ljudsko, caru carevo, a bogu božje, da su gosti vjernici koji su došli na služenje i da sjede propisno razmaknuti. Za konobare može objasniti da su to ministranti koji kupe milodare, ako navrate novinari, njih slobodno može prebiti, a država mu mise ne smije i ne može prekinuti. U društvu dvostrukih kriterija, ono što vrijedi za kafiće ne vrijedi uvijek za crkve, može na prvu izgledati neprimjereno uspoređivati, ali zastanimo načas i pogledajmo doista u sebe, ima li stvarne razlike u plaćanju u crkvama i plaćanju u kafićima, možemo li ikome zamjeriti uživanje u prijepodnevnoj kavi i jutarnjoj misi, ima li veće depresije u zatvorenim crkvama ili na zatvorenim terasama? Koje je od ta dva zatvaranja više osakatilo građansko u nama i je li ritam grada izgubljen u trenutku kada je zazvonilo zvono za zadnju misu ili za zadnju rundu? Svakome njegovo.
Hoće li ponašanje splitskog popa i pakračko okupljanje, nakaradno i manifestaciono ne s aspekta mise, nego prkošenja razumu, biti sankcionirano onako kako bi u identičnom slučaju prošao neki ugostitelj – premda i među njima ima onih koji su proteklih tjedana radili na crno. Stvar je u činjenici da država ne pokazuje istu energičnost prema crkvama i prema drugim dijelovima društva u situacijama kada su i jedni i drugi ulovljeni u krivolovu. Odvojenost ckrvi od države nije posljedica boljševičke represije, nego građanske emancipacije, pametnih ljudi iz civilnog i iz crkvenog sloja koji su shvatili opasnost koja nastaje kada se ove dvije aparature jedna drugoj pletu između nogu. Crkve bi svoju solidarnost najbolje mogle pokazati time da dio feuda doniraju za pronalazak cjepiva, a da to naprave svojim novcem, mogle bi nas stvarno uvjeriti da su čuda moguća jer boga ipak izgleda ima. Molećivo zazivanje s oltara praznih crkava ili ova splitska demonstracija militantnog klerikalnog radikalizma pod fantomkama možda će nekima i doći kao lijek, ali će za crkve i dalje značiti samo prljanje ideje koja već predugo pokazuje nemoć koncepta spašavanja svijeta bilo u prenesenom bilo u doslovnom značenju.
S druge strane, država mora prestati biti samoposluga moćnima i mora postati servis najslabijima, najnezaštićenijima, bez razlike jesu li vjernici ili ateisti. To što su se svi skrili iza državnih skuta, i oni koji su nas još donedavno uvjeravali kako je ona najgori gospodar i kako sve treba privatizirati, čine to iz sebične preplašenosti, spremni da sve na prve znakove normalizacije ponovno dođe na staro. Možda da privatiziraju COVID-19 koji bi iz „općeg dobra“ i „društvenog vlasništva“ mogao biti korporacijsko leno jer očito je da država njime loše gospodari. Koliko poslovne prilike ima u koronavirusu, koliko je održivog potencijala u njegovu postojanju i novca u globalnom konceptu. Korona je svjetska valuta naših dana, ona je kapitalizam svela na ono što on jest, samoživo razdragana nemoć. Korona je akcelerirala posljednji udar u masakriranju građanstva i ono što se dugotrajno naslućivalo kao umiranje građanskog sloja, a što se moglo, recimo, čitljivo analizirati i kroz status tiskanih medija, u 2020. je evidentan epilog.
Od građanstva je ostalo ponajmanje građana, a tu se, jasno, ne misli na stanovnike gradova. Civilizacijski hropac prosvijećenosti u sudaru s egzistencijalnim minimumom i pretpostavkom da vam prvi susjed, bračni partner ili slučajni prolaznik ugrožavaju život, učinili su od nas autopredatore svodeći nas u tome na logiku da nije bitno to što je nama loše, nego je puno važnije da ima onih kojima je i gore. I točno je da nam se svijet mijenja pred očima, ali mi na to ne utječemo. Možda bi zato, osim Nacionalnog, kriznog, trebalo osnovati i Križni stožer, koji bi se posebno bavio subordinacijom civilnog dijela društva u odnosu na crkve pa da na vrijeme pozove manjine, manjinske crkve, misleće neistomišljenike i posljednje građane da se počnu, u doba korone, okupljati u što većem broju.
