Na Odjeljenju za ratne zločine Višeg suda u Beogradu u ponedjeljak su se čule završne riječi u predmetu Lovas, jednom od najtežih zločina počinjenih u Domovinskom ratu. Na žalost, pravda se u tom malom, teško ranjenom slavonskom selu iščekuje već gotovo tri desetljeća.
Tijekom listopada i studenoga 1991. godine ondje je ubijeno oko 70 mještana uglavnom hrvatske nacionalnosti, a najmasovniji zločin počinjen je 18. listopada 1991., kada su pripadnici Teritorijalne obrane i jedinice “Dušan Silni”, koristeći ih kao živi štit, natjerali 51 mještanina Lovasa da očiste lokalno polje od mina koje je JNA prethodno postavila...
Epilog ove sumorne priče očekuje se nakon više od 12 godina. Uistinu, porazna je činjenica da je nerazumno dugo trajanje ovog sudskog postupka dovelo do toga da su u tom periodu petorica optuženih preminula te da je broj žrtava obuhvaćenih optužnicom u znatnom broju umanjen, čime je velik broj članova obitelji ubijenih ostao uskraćen za pravdu.
Prekjučer ih je u sudnicu, točnije u dio sudnice neprobojnim staklom zaštićenim od prostora u kojem sjede optuženi ratni zločinci, stiglo tek dvoje, mještana Lovasa. Pa, ipak, prostor predviđen za obitelji žrtava nije zjapio prazan jer su gotovo sva sjedaća mjesta popunili aktivisti i pravnici dviju nevladinih udruga iz nekoć zaraćenih država: zagrebačka Documenta i beogradski Fond za humanitarno pravo. Bila je ondje i već vremešna, ali još itekako agilna aktivistica za ljudska prava, Beograđanka Nataša Kandić. I više od toga: ona je noćna mora optuženih za ratni zločin, što je bilo vidljivo u ponedjeljak na hodnicima ispred sudnice, gdje su Milan Devčić i sedmorica od ove krhke plavuše bježali kao vrag od tamjana.
U kuloarima se doznaje kako zatvor neće izbjeći, za razliku od nalogodavaca ovog strašnog zločina iz negdašnje JNA. Na istim tim hodnicima moglo se čuti kako se optužnica može zahvaliti ponajviše Nataši Kandić koja je osobno odlazila u Lovas, organizirala “sijela” na kojima je hrabrila žrtve da progovore o mučiteljima, u vrijeme kada to nisu činili ni hrvatski istražitelji, ni DORH ni policija. A ništa drugačije nije ni danas. Upravo njoj, također, treba zahvaliti što su dvoje mještana Lovasa nazočili suđenju, nakon što je po njih poslala vozača. Ispred sudnice, glasno je govorila da je sa zatvaranjem vrata Haaškog tribunala, otkako su suđenja za ratne zločine u potpunosti prepuštena nacionalnim sudovima u regiji, utihnula i pravda.
No što vrijedi Nataši Kandić kada je nema tko čuti? Osim sa zatvaranjem Haaga, za Hrvatsku je i ulazak u Europsku uniju, skupa sa zatvaranjem poglavlja u pravosuđu, utihnuo i interes za progonom ratnih zločina. Nad Srbima i Hrvatima, podjednako, pa se ta činjenica povremeno zamagli sve češćim suđenjima u odsutnosti čime se na legitiman način zapravo blokira vladavina prava. Ovakav pristup pravdi, na žalost, vodi do izostanka penalizacije vrhuške JNA koja je, očito pogrešno, prepuštena nacionalnim sudovima, pa se žrtvama smiju u lice, dok se njima smiješi mirna starost.
Video: Pogledajte kako je ruski lovac presreo švedski istraživački avion koji je letio iznad Baltika
Kakav to moraš biti čovjek, da natjeraš ljude i k tome još civile u minsko polje? Imaju li ti zlotvori oca, majku, sestru, pa da pomisle da se to i njima moglo dogoditi? Imaju li ti ljudi osjećaje ili oni ne vrijede za Hrvate? Kako mogu mirno spavati i gledati se svako jutro u ogledalo znajući da si potjerao ljude u smrt?