Zlatna medalja Sandre Perković s Europskog prvenstva i brončano odličje Ane Šimić nisu samo sportski uspjesi. Te su medalje možda ujedno i oznaka konačnog napuštanja nekadašnje sportske jugomatrice temeljene na balkanskom tradicionalizmu i komunističkom kolektivizmu.
Osvojiti dvije medalje u atletici na najvažnijem europskom natjecanju može biti znak da su sport i hrvatsko društvo ipak više okrenuti modernitetu nego prošlosti. Medalje Sandre Perković i Ane Šimić mogle bi biti i definitivno potvrda prihvaćanja pojedinačnih, individualnih vrijednosti, a potiskivanje mentaliteta i običaja kolektiviteta.
Jugoslavenski je sportski model temeljen na balkanskoj hajdučkoj tradiciji i nasljeđu komunizma. U hajdučkoj je tradiciji, u hajdučiji, uvijek najvažnija bila “momčad”. U komunizmu je, pak, vrijedilo geslo: “Pojedinac je ništa, kolektiv je sve!” To što se događa u elitnom hrvatskom sportu možda je i konačna najava promjene stare paradigme, a možda i “ukupne proizvodnje života”, načina funkcioniranja hrvatskog društva. Sportsko uvrštavanje u europsku elitu moglo bi, pa i trebalo, biti uzoritim i za našu politiku, gospodarstvo pa i za opću promjenu zajedničkog načina ponašanja.Hrvatski je sport dugo bio pod utjecajem nekadašnjeg jugoslavenskog nasljeđa.
Taj se balkansko-socijalistički model uglavnom svodio na davanje prednosti kolektivnim sportovima nauštrb individualnih. Tu je tradiciju Hrvatska sjajno iskoristila osvojivši 1992. u Barceloni srebrnu olimpijsku medalju u košarci, a 1996. na Olimpijskim igrama u Atlanti zlato u rukometu te srebro u vaterpolu. Te su reprezentacije bile izuzetan spoj pojedinačnog i zajedničkog. Pojedinačni se doprinos ogledao u sportskoj genijalnosti Dražena Petrovića, a potom nekoliko godinama poslije u karizmatičnosti i liderstvu Ivana Balića. U Hrvatskoj se proces pretvaranja “kvantitete u kvalitetu” zapravo dogodio tek 2001. Te je godine Goran Ivanišević osvojio Wimbledon. Bila je to prava mentalna i svjetonazorska revolucija. Do tog Ivaniševićeva londonskog trijumfa takve su mogućnosti držane za fantazmagorije, bile tretirane kao nesuvisla utopija. Janica Kostelić svojom je kasnijom superiornošću sjajno nastavila putem individualizma koji je pobjednički promovirao Ivanišević, a provodila i Blanka Vlašić.
Jugoslavija je uvijek bila jača u tzv. momčadskim sportovima. U skladu s kulturološkom tradicijom balkanoidnog i komunističkog tipa, Jugoslavija i nije davala neku veliku važnost pojedincu pa onda zbog toga ni pojedinačnim sportovima. U pojedinačnim sportovima ne postoji mogućnost prijevare, sve je mjerljivo i vidljivo. U njima se natjecatelj natječe ne samo s drugima, nego i sa samim sobom. Taj bi model ponašanja sigurno mogao biti koristan i za cijelo hrvatsko društvo. Natjecanje pojedinaca moglo bi biti i način djelovanja u svim relevantnim područjima: od gospodarstva do znanosti. U Hrvatskoj nesklonoj takvom ponašanju vrhunski sportski rezultati mogli bi biti primjer drugima.
Hrvatsko je društvo još uvijek zagušeno egalitarizmom. Od tvornice do zbornice, od bolnice do sudnice. Mnogi misle da svaki Hrvat jednako vrijedi! Općenito to jest tako, ali činjenica jest da svatko ne radi društveno jednako važan i vrijedan posao. Ipak, u hrvatskom je sportu proboj pojedinačnosti najvjerojatnije i najava da se događaju društvene, kulturološke i vrijednosne promjene. Goran Ivanišević, Janica i Ivica Kostelić, Blanka Vlašić i Sandra Perković pomakli su i način mišljenja i način ponašanja. Jedna kulturno i civilizacijski zaostala zemlja ne može imati ni svoje predstavnike u svjetskoj sportskoj eliti. Da je Hrvatska zaostala, ne bi ih imala ni u tenisu, skijanju, plivanju i atletici.
Može li se efikasni sportski individualizam, nakon nedavnih medalja Sandre Perković i Ane Šimić, proširiti i izvan sporta?
teza je nategnuta ali bazicno stima. Jugoslavi su inenzivnije svrsavali na kolektivne medalje gdje se sveto ime Jugoslavija prodornije izgovarala