Transatlantska zajednica, predvođena ministrima vanjskih poslova zemalja članica NATO-a, obilježila je prošli tjedan u Washingtonu 70. godišnjicu postojanja saveza. Svečano, premda vjerojatno i u stanju lagane napetosti, iščekivanja i konstantnog pogledavanja na Twitter: mnogi su se pitali hoće li predsjednik Donald Trump sa svog profila na omiljenoj društvenoj mreži ispaliti neki novi projektil.
Srećom, nije. Svečanosti povodom 70. obljetnice osnivanja NATO-a skrojene su tako da nisu zahtijevale Trumpovu osobnu prisutnost. Izbjegnut je format sastanka na vrhu i išlo se na format šefova diplomacije. Nije bilo ni prekomjernog granatiranja s Trumpova Twittera. Sve je prošlo mirno i dostojanstveno.
Na bizarnost ovog trenutka u povijesti NATO-a tek nas s vremena na vrijeme podsjeti curenje nekih unutarnjih rasprava do medija, poput prošlotjednog otkrića londonskog Timesa o tome kako je zapravo glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg zaslužio treći mandat. Mandat mu je, navodno, produljen zbog straha većine saveznika da bi u traženju novog kandidata Trump nametnuo nekog svog poslušnika koji bi iznutra, kao čelnik organizacije, dovodio u pitanje postojanje samog saveza.
Ukratko, najmoćniji vojni savez u povijesti obilježio je 70. rođendan odašiljući poruke snage i moći, i ključnu poruku da se nikoga ne boji. Osim, možda, vrhovnog zapovjednika svoje najmoćnije države saveznice…
Pune dvije godine američki predsjednik u javnim i privatnim razgovorima dovodi u pitanje NATO savez. Njegovo spominjanje mogućnosti povlačenja Amerike iz najmoćnijeg vojnog saveza koji je utemeljila djeluje kao korozija na materijalu na kojemu je NATO izgrađen. Jednak učinak ima i njegovo inzistiranje na lažnoj ideji da europski saveznici duguju nekakav novac Americi.
Nije riječ samo o tome da Trump zloupotrebljava opravdan i otprije uočen (i rješavan) problem zaostajanja europskih saveznika u izdvajanju za obranu. Posljednjih tjedana Trump se čak poigrava idejom da svim državama saveznicama koje ugošćuju američke vojne baze na svom teritoriju počne naplaćivati sve troškove tih baza i američkih vojnika u njima - plus još 50 posto tog iznosa kao premiju, za privilegiju što su pod američkom vojnom zaštitom. Ideja je nevjerojatna, ako ni zbog čega drugog onda zbog rezona koji je, da prostite, sličan rezonu uličnih reketara koji naplaćuju lokalima privilegiju uživanja njihove zaštite. NATO je oduvijek bio savez koji drži do nekih vrijednosti, ali Trump i njegovi instinkti imaju razarajuću moć i za vrijednosti i za savez.
Dobra vijest je da američki Kongres nema namjeru dozvoliti Trumpu takvo poigravanje s NATO-om. Što predsjednik više kritizira savez, to je veća dvostranačka potpora zastupnika u oba doma, i u donjem koji trenutno kontroliraju demokrati, i u Senatu koji kontroliraju republikanci. Nedavno su jedan republikanac i jedan demokrat predložili zakon koji će spriječiti bilo kojeg američkog predsjednika da povuče SAD iz NATO-a bez odobrenja Senata. Sama činjenica da ljudi smatraju takav zakon potrebnim dovoljno govori.
Stoltenberg je prošloga tjedna bio prvi glavni tajnik NATO-a koji ima čast obratiti se zastupnicima oba doma američkog Kongresa. Takav poziv upućen glavnom tajniku također je snažna gesta opstojnosti američke podrške savezu. Stoltenbergov govor bio je prekidan pljeskom i ovacijama. Washington Post izbrojao ih je 18.
Kad je kasnije toga dana u Washingtonu na jednoj konferenciji o 70. godina NATO-a govorio američki potpredsjednik Mike Pence, neki su novinari primijetili da je nakon ove rečenice zastao, očekujući pljesak: “NATO je danas snažniji zbog podrške svih naših saveznika, ali i zbog rezolutnog američkog vodstva pod predsjednikom Donaldom Trumpom”. Ali nitko nije zapljeskao.
Tužna je istina da saveznici danas, nakon dva “nemoguća” summita s njim u Bruxellesu, prema Trumpu primjenjuju taktiku beskonačnog laskanja. Laskaju mu, a ta uloga uglavnom pripada Stoltenbergu, tvrdnjom da je Trump zapravo spasio savez jer je njegov stil natjerao europske saveznike da povećaju svoja izdvajanja za obranu. U stvarnosti, naravno, nitko ne vjeruje da Trumpovo konfrontiranje sa saveznicima uistinu pomaže savezu. To mu govore isključivo u nadi da će Trump tako zavoljeti NATO, ili barem odustati od pljuvanja po saveznicima. Nitko mu neće iskreno pljeskati za to što radi.
Nema ništa lošeg u tome da SAD snažnije pritišću europske saveznike u zahtjevu za većim izdvajanjima za obranu i većom brigom za vlastitu sigurnost. No, raditi to kroz konfrontaciju koja je sama sebi svrha - to baš i nije dobra strategija.
Znači, kako kaže novinar, NATO nas zapravo čuva od sebe samog. To se još zove i reketarenje. Konačno da je nešto točno napisao.