U malenom jednostavnom salonu rezidencije Santa Maria u Vatikanu papa Franjo primio je “Glas naroda”, bez trećih osoba i samo pod jednim uvjetom: “Jedino što te molim jest da ovo odigraš čisto”, rekao je netom prije no što je počelo snimanje intervjua.
Potom je tijekom 45 minuta, koliko je trajao susret, otkrio da je u sličnim situacijama prije “paničario pred novinarima”. Očito je tu traumu nadišao.
Jorge Bergoglio odlučio je otkriti svoju intimu, s voljom i uz gestikulaciju kada ga je na to nadahnjivalo pitanje, a oštro i hladno kada bi njegov odgovor mogao izazvati puno buke izvan granica Svete Stolice. Samoća, pizza, strah od fizičke boli, njegov magnetizam, ono od čega mu se plače, pritisak, televizija, vrijednost utopija... To su bile neke od točaka na koje se osvrnuo u razgovoru za argentinski dnevnik “La Voz del Pueblo”. Donosimo dijelove ovog zanimljivog intervjua.
Jeste li maštali o tome da ćete postati papa?
Nikada! Kao što nisam maštao ni da ću biti predsjednik republike ili general vojske. Ima dječaraca koji maštaju o tome. Ja ne.
Jeste li svjesni magnetizma kojim privlačite ljude?
I, da… Znam da ljudi… (ostaje u tišini, premišlja). Isprva nisam razumijevao zašto je tako. Neki mi kardinali kažu da ljudi govore da me razumiju. Jasno, nastojim na audijencijama biti plastičan, o stvarima o kojima govorim, kao danas (audijencija srijedom) kada sam ispričao jednu anegdotu iz vremena kad sam bio u četvrtom razredu. Tako izgleda da ljudi razumiju ono što želim reći. Kao kad sam govorio o razdvojenim roditeljima koji s mržnjom govore djeci, to je jako žalosno, pretvaraju ih u žrtve, tata im govori loše o mami i obratno i jadnom djetetu se sve preokreće u glavi. Nastojim biti konkretan, a ono što ste vi nazvali magnetizmom, neki kardinali mi kažu, odnosi se na to da me ljudi razumiju.
Volite javne audijencije?
Da, u ljudskom i duhovnom smislu, na oba načina. Ljudi mi čine dobro, razdragaju me, kako se ono kaže. Kao da se moj život uvlači u ljude. Ja psihički ne mogu živjeti bez ljudi, nisam za povučena redovnika, zato sam i ostao živjeti u ovoj kući (rezidencija Santa Maria). Ovo je gostinjska kuća, ima 210 soba, ovdje živi nas 40 koji radimo pri Svetoj Stolici, a ostali su gosti, biskupi, svećenici, laici koji dolaze i borave ovdje. I to mi čini jako dobro. Doći ovamo, jesti u blagovaonici gdje su i drugi ljudi, služiti misu ovdje kamo četiri dana u tjednu dolaze ljudi izvana, iz župa... To mi je jako drago. Ja sam postao svećenik kako bih bio s ljudima. Bogu zahvaljujem da mi se to nije promijenilo.
Što vam nedostaje iz vašeg života prije papinstva?
Izaći na ulicu. E to mi zaista nedostaje. Ili otići do jedne pizzerije i pojesti jednu dobru pizzu (smije se).
Šetate li se ovdje gradom?
Ne (opet se glasno smije). Idem u župe… Ali ne mogu izaći. Zamisli da ja izađem na ulicu. Jednom sam izašao u automobilu s vozačem i nisam primijetio da sam zaboravio zatvoriti prozor. Kakva je zbrka nastala! Sjedio sam na prednjem sjedalu, trebali smo ići, ali ljudi nam nisu dali. Jasno, kad je papa na ulici…
Noću se možete odmoriti?
Uspijete li se od svega odvojiti?San mi je tako dubok. Čim legnem u krevet, zaspim. Spavam šest sati. Obično sam u 21 sat u krevetu i čitam gotovo do 22 sata, kad mi počne suziti oko, ugasim svjetlo i tako zaspim do četiri ujutro kad se sam probudim, to je biološki sat. Istina, poslije mi treba siesta, poslijepodnevni odmor. Moram odspavati 40 minuta do sat vremena, samo izujem cipele i legnem. Duboko odspavam i isto se sam probudim. Onih dana kada se ne odmorim popodne osjećam to.
Što čitate prije nego što zaspite?
Sada čitam o sv. Silvanu od Athosa, on je veliki duhovni učitelj.
Tijekom posjeta Manili govorili ste o važnosti plakanja. Vi plačete?
Kada vidim ljudske drame. Kao neki dan, kad sam saznao što se događa s narodom Rohingya, koji plove tajlandskim vodama u velikim brodovima i, kad se približe kopnu, daju im malo hrane i vode i opet ih bacaju u more. To me duboko dira, takve ljudske drame. Nadalje, bolesnici. Posjeti u zatvoru isto me diraju.
Čega se bojite?
Općenito se ne bojim. Dapače, dosta sam smion i ponekad hrlim bez razmišljanja o posljedicama. I to mi ponekad zadaje glavobolje jer mi se katkad potkrade koja riječ viška (glasan smijeh). Što se tiče atentata, ja sam u Božjim rukama i u svojim molitvama rekao sam Bogu: “Ako se nešto mora dogoditi, neka bude, ali molim te samo jednu milost, da me ne boli (opet se smije) jer sam kukavica što se tiče fizičke boli. Moralnu bol nekako podnesem, ali fizičku ne. Jako slabo podnosim bol, nije da se bojim jedne injekcije, ali radije bih da nemam problema s fizičkom boli. Jako sam osjetljiv na bol i to pripisujem operaciji pluća koju sam imao kao 19-godišnjak.
Koja su najveća zla koja pogađaju svijet danas?
Siromaštvo, korupcija, odnos prema drugima. Možda griješim u statistici, ali što bi mi rekao da te upitam na što se najviše troši u svijetu nakon hrane, odjeće i lijekova? Na četvrtom je mjestu kozmetika, a na petom kućni ljubimci. Ozbiljno je to, zar ne? Briga o kućnim ljubimcima je kao neka pomalo programirana ljubav, odnosno mogu programirati ljubav jednog psa ili mačke i više mi ne treba iskustvo uzvraćene ljudske ljubavi. Pretjerujem, neka se ovo ne shvati doslovno, ali je nešto zbog čega se treba zabrinuti.
Kako biste voljeli da vas se sjećaju?
Kao dobrog čovjeka. Da kažu: “Bio je dobar čovjek koji je pokušavao činiti dobro.” Nemam drugih pretenzija.
za Večernjak sa španjolskog prevele: Anka Blažević, Maja Kordić
>> Predsjednica Papi poklonila hrvatski dres i pozvala ga u Hrvatsku
>> Papa Franjo objasnio zašto od 1990. godine nije gledao televiziju
to su gluposti to tjera na razmisljanje, zamislite da netko kaze " ja bi u pakao" samo da ne boli, ne pece ,ma moze i da pece ali da ne boli