Doktoriravši na temu menadžmenta i to početkom 80-ih, kada je taj pojam još bio proskribiran, slovio je kao jedan od prvih školovanih menadžera u Hrvatskoj i tih se godina "prošetao" po najvećim hrvatskim izdavačkim kućama: Zora, Znanje, Mladost... a ostao je zapamćen i kao jedan od utemeljitelja Interlibera u Zagrebu. No, svejedno je kao grom iz vedra neba u tim krugovima odjeknulo da je dr. Ivan Šimek 1990. imenovan zamjenikom ministra Gojka Šuška u Ministarstvu iseljeništva, koje je tada bilo glavna logistička baza i za nabavu oružja i za organizaciju pomoći iz iseljeništva. Nakon međunarodnog priznanja dr. Šimek odlazi na dužnost pomoćnika ministra turizma, s tim da je prije toga sudjelovao u otvaranju prvoga hrvatskog diplomatskog predstavništva, onog u Stuttgartu. Od 1994. do 2000. generalni je konzul u Bavarskoj, a pedantniji pamte da je prije toga bio predsjednik zagrebačkog gradskog odbora HDZ-a. Baš kao takav, autentičan svjedok stvaranja države, dr. Šimek nedavno je izdao knjigu „Zaboravljena istina", u kojoj iznosi brojne zanimljive detalje o stvaranju hrvatske države te o nastanku hrvatske diplomacije. Osim o knjizi, s njime smo razgovarali i o aktualnim političkim pitanjima.
Je li hrvatska država danas bliža početnim Tuđmanovim državotvornim snovima o tome kako bi ona trebala izgledati ili živimo u „bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj", kako su je željeli Račan i dobar dio ljevice?
Mislim da danas više nema onako snažnih podjela kakve su bile u vrijeme kad su Tuđman i Račan imali svoje početne snove i želje. Danas bi i jedan i drugi bili zadovoljni ukupnim izgledom Hrvatske, dakako svaki uz svoje kritičke objekcije. Svakako bi Tuđman bio zadovoljniji iako u posttuđmanovskom razdoblju nisu ostvareni mnogi ciljevi, poput socijalne države. S druge strane, hrvatska država utemeljena je na Tuđmanovoj viziji i njegovim stavovima, uostalom Ustav je koncipiran dok je on bio u naponu snage. Račan bi bio zadovoljan tranzicijom svoje stranke i činjenicom da je čvrsto preuzela vlast, ali i da se snažno odmaknula od komunističke prošlosti. SDP je zahvatio dobar dio građanskog sloja i, ukupno gledajući, Račan bi bio zadovoljan. Kako je u isto vrijeme HDZ s desnog otišao prema lijevom centru, a Tuđman je uvijek inzistirao da se HDZ „mota" isključivo oko centra, kod nas se izgubila klasična granica između ljevice i desnice.
U knjizi navodite da je hrvatska inteligencija na neki način izdala Tuđmana jer je ostala pasivna u trenucima stvaranja države. U prvom redu spominjete osobe iz Hrvatskog proljeća...
Ne bih rekao da su ga izdali, ali svakako nisu imali hrabrosti aktivno se uključiti u stvaranje države. Jedan dio inteligencije bojao se reprize '71., drugi dio još nije razriješio dileme koje su imali u sklopu komunističkog pokreta. No, meni se čini da naša ukupna inteligencija uporno punim plućima ne kreće u izgradnju države. Nisu stranke te koje bi trebale rješavati baš sve naše probleme. Imate li snažnu društvenu svijest, možete čuda napraviti. Nije mi jasno zbog čega recimo naša Akademija ili naši fakulteti nisu glavni motori u rješavanju niza problema. Zašto Univerza i Akademija ne bi političkim elitama predlagala rješavanje pitanja poput recimo položaja Hrvata u BiH, pozitivnog pozicioniranja hrvatskog iseljeništva u budućnosti, niza relacija vezanih uz Hrvatsku i regiju... Tko će ako ne te institucije mladim naraštajima objasniti tko je bio Tito, tko Tuđman, što je bila Jugoslavija. Ne razumijem šutnju tih institucija.
Navodite u knjizi da je detuđmanizacija ubila nacionalni ponos u zemlji. Tko je krivac za to?
Iako mnogi krivnju za detuđmanizaciju pripisuju primarno predsjedniku Mesiću, a neki koalicijskoj vladi od 3. siječnja, ja mislim da je glavna krivnja na tadašnjem vodstvu HDZ-a. Detuđmanizacija u HDZ-u išla je u smjeru stvaranja novog kulta ličnosti pa se pod svaku cijenu htjelo detuđmanizirati i zemlju i stranku. No, taj kult ličnosti izdao je hrvatske nacionalne interese i upropastio HDZ, jer se pokazalo da se politika vodila isključivo radi zadovoljavanja osobnih interesa. Mnogi koji su željeli ostati aktivni u stranačkoj politici nisu za to dobili priliku. Nova stranačka elita postavila je sebi poslušne suradnike koji nisu izražavali svoje mišljenje ili ga nisu ni imali.
Slažete li se s ocjenom da je Sanader, ako mu se dokažu malverzacije, zapravo znatno više štete nanio u moralnom i političkom smislu?
Pričekajmo da sud kaže zadnju o mogućem kriminalu, no birači su jasno rekli što misle o Sanaderu i njegovu načinu vođenja stranke. Mislio sam da će HDZ proći i gore jer su brojne stvari koje su isplivale osramotile stranku. Ako je točno da je državna blagajna u vrijeme Sanaderove vlasti bila tretirana kao samoposluga, tada je svaka daljnja ocjena suvišna.
Kad govorite o krivnji, ne adresirate je samo na Sanadera...
Da, jer meni kao menadžeru nije logično da je za svu tu pljačku mogao biti kriv samo jedan čovjek. Zato mislim da je i politička krivnja disperzirana barem na nekoliko ljudi. I baš zbog toga HDZ-u je potrebna demokratizacija, a stranku mogu i trebaju preuzeti isključivo ljudi čistih ruku.
Imate li svog favorita u utrci za predsjednika HDZ-a?
HDZ danas treba krajnje demokratski otvoriti svoja vrata i publici reći: kod nas traje demokratizacija stranke, pogledajte kako mi to činimo. Dužni su organizirati čestite izbore, otvoriti vrata stranke za sve, javno sučeliti stajališta svih kandidata i reći neka najbolji pobijedi. Međutim, kandidatima se ne dopušta nastupati u stranačkim prostorijama, što je nevjerojatno. Ne bih se izjašnjavao o imenima, ali načelno govoreći, onaj koji je doživio nekoliko poraza ne može povesti stranku na pobjednički put. Također, onaj koji nije vodio barem gradsku razinu stranke ne može preuzeti stranku od 220 tisuća članova. Ne možete se upisati u stranku prije šest mjeseci i očekivati da možete preuzeti njezino vodstvo.
U knjizi pišete o jednom ratnom događaju u kojem ste sudjelovali s Antom Milanovićem, ocem sadašnjeg premijera. Kako gledate na prve mjesece vlasti njegova sina?
Ugodno sam iznenađen hrabrošću i odlučnošću u prvim danima rada nove vlade. Antu Milanovića poznajem godinama, bili smo zajedno u HDZ-u, ali Zorana Milanovića ne poznajem osobito. No, vidim da ne bježi od toga da se uhvati u koštac s problemima koji su mu ostavljeni. Ponudio je prvi proračun koji smanjuje izdatke, što je kod nas presedan.
Držite li da je Vlada na dobrom putu?
Mislim da je na dobrom putu i da Milanović zna što radi. Hrvatska se mora pozicionirati u novim uvjetima globalizacije, dakle mora definirati svoje strateške grane. Kod nas su to obnovljivi izvori energije, pozicioniranje Hrvatske kao zemlje e-mobilnosti, razvoj biotehnoloških klastera, turizam i poljoprivreda. Turizam nam donosi 20 posto BDP-a, a uvozimo hranu! Do 2008. imali smo stabilan rast, imamo stabilnu valutu, sad imamo i Vladu spremnu na štednju i odlučne poteze i sve u svemu, nisam pesimist!
HDZ danas treba krajnje demokratski otvoriti svoja vrata i publici reći: kod nas traje demokratizacija stranke, pogledajte kako mi to činimo. Dužni su organizirati čestite izbore, otvoriti vrata stranke za sve, javno sučeliti stajališta svih kandidata i reći neka najbolji pobijedi. Međutim, kandidatima se ne dopušta nastupati u stranačkim prostorijama, što je nevjerojatno. Ne bih se izjašnjavao o imenima, ali načelno govoreći, onaj koji je doživio nekoliko poraza ne može povesti stranku na pobjednički put. Jadranka Kosor, pronađi se !!!