Sedmogodišnja Lucija Jagrić iz Virovitice broji dane do trenutka kada će prvi put sjesti u školsku klupu. Zamišlja kako će novim prijateljima pričati o svojim omiljenim igračkama i zanima je kako će izgledati učiteljica. Većinu slova zna, a voli crtati. Nada se da će joj prijateljica Ela, s kojom je bila u maloj školi, praviti društvo na putu do “velike škole“.
Brige zbog novih obveza
Njezina mama Mirjana, pak, poput tisuća drugih roditelja, misli na drugo: nove obveze pred kojima se nalazi cijela obitelj kada prvašić kreće u školu.
– Istina, prije godinu dana držala me veća panika nego danas, iako mi ni sada nije svejedno – iskreno priznaje Mirjana, profesorica engleskog jezika u virovitičkoj Strukovnoj školi i majka dvaju djevojčica. Starija, Lucija, za dva tjedna kreće u školu.
– Razmišljam kako ćemo se organizirati. Tko će je voditi u školu, a tko dolaziti pred nju. Kako će sa zadaćama. Hoće li se snaći u novoj okolini i hoće li je biti strah onog dana kada prvi put ostane sama kod kuće – o roditeljskim brigama govori Mirjana.
Na neke od pitanja dobila je odgovor u Obiteljskom centru Virovitičko-podravske županije. Prof. psihologije Sandra Matošina Borbaš, i sama majka skorašnjeg prvašića Josipa, roditeljima daje smjernice za ovo važno razdoblje za cijelu obitelj.
– I roditelji se moraju pripremiti. Ne samo kupiti knjige, odjeću, pribor, nego s djetetom otvoreno porazgovarati o tome što to znači ići u školu, koje ga promjene, obveze, ali i lijepe stvari očekuju – savjetuje S. Matošina Borbaš.
Roditelji trebaju biti blizu
U sedmoj godini života dijete je potpuno spremno za sve što ga u školi čeka. Za ovakvu vrstu promjene, ovo je idealno vrijeme, kaže. Ne samo u stjecanju znanja nego, kaže, i u socijalnim kontaktima, uspoređivanju sebe s drugima, pa i prvim razočaranjima i neuspjesima.
– Normalno je da će roditelj kroz uspjeh svog djeteta kojeg sada drugi procjenjuju gledati je li u ovih sedam godina odradio dobar posao.
No sada je vrijeme da predaju djeci njihove odgovornosti. To znači da mama ili tata ne bi trebali pisati zadaću, vezati vezice na cipelama i spremati pribor u torbu. Djeca idu u školu, oni imaju zadaću, ne mama i tata – savjet je koji nudi S. Matošina Borbaš dodajući kako roditelj treba uvijek biti blizu, pomagati u učenju, pisanju zadaća, ali ne umjesto djece.
– Djeca to mogu sama i ako se već u prvim koracima roditelj pobrine za sve, dijete neće naučiti zašto radi neke stvari i zašto neke stvari mora učiniti – dodaje.
...eto majka profesorica engleskog,a opet je uzbuđena...pa i ona je valjda učila neku pedagogiju i metodiku...