Hrvatska je iz Afganistana u domovinu dopremila tijelo hrvatskog vojnika poginuloga u terorističkom napadu talibana na vojnike NATO-ove koalicije u službi savjetodavne misije Odlučna potpora (RS) s potporom Ujedinjenih naroda. Ta misija nastala je preformatiranjem inicijalne UN-ove sigurnosne, a ne mirovne misije ISAF koja je započela 2001. nakon terorističkih napada na New York. ISAF je bio utemeljen Rezolucijom 1386 Vijeća sigurnosti UN-a u kojoj se pozvalo na Poglavlje 7. Povelje UN-a (Djelovanje u odnosu na prijetnje miru, povrede mira i čîne agresije) te polazilo od procjene da „situacija u Afganistanu predstavlja prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti“. Jedna od zadaća ISAF-a bila je i borba protiv talibana i drugih radikalnih islamističkih grupacija. Ratne operacije koje je vodila NATO-ova koalicija završile su povlačenjem većeg dijela snaga NATO-a iz Afganistana na kraju prosinca 2014. Tome je na početku mjeseca prethodila Rezolucija 2189 Vijeća sigurnosti UN-a u kojoj je bio pozdravljen bilateralni dogovor između afganistanske vlade i NATO-a koji će temeljem poziva ove vlade s početkom 2015. legalno ustanoviti neborbenu misiju RS za obuku, savjetovanje i podršku. Ova UN-ova misija mogla je biti zamišljena kao savjetodavna, ali su okolnosti u Afganistanu realno ratne.
Političku prilagodbu klasifikacije i terminologije u ovisnosti o stanju stvari na terenu Afganistana izvršila je njemačka vlada 2010. Naime, krajem rujna 2009. kod rijeke Kunduz dogodio se teški incident s velikim brojem civilnih žrtava. Neke procjene govorile su o 102 žrtve, od čega 91 mrtvom, među kojima je bilo i djece, a potom se broj žrtava ubrzo popeo na 142. Napad na ukradene riječne tenkove s gorivom izveli su američki mlazni zrakoplovi, ali je naredba došla od časnika iz njemačke Provincijalne ekipe za obnovu (PRT). Nakon toga događaja, na koji je njemačka javnost burno reagirala, njemačka je vlada shvatila da su uvjeti u kojima djeluju njemački vojnici u „misiji stabilizacije“ takvi da su njemački zakoni koji reguliraju policijsko postupanje ograničavajući okvir za djelovanje njemačkih snaga u Afganistanu te da ugrožavaju živote i dovode u pitanje smisao misije. Zato je u veljači 2010. za pravni okvir određeno međunarodno pravo. Naime, njemačka je vlada tada pred parlamentom redefinirala stanje u Afganistanu kao „oružani sukob unutar parametara međunarodnoga prava“. Time se olakšalo borbeno djelovanje njemačkim snagama koje su potom, tijekom 2009. i 2010., izvele niz napadnih protupobunjeničkih operacija.
U kanadskim i njemačkim vojnim bazama u Afganistanu odavno su formirani memorijalni spomenici poginulim vojnicima. Po nekim procjenama, više od 2400 pripadnika američkog vojnog osoblja poginulo je u Afganistanu od 2001. do 2014., uključujući i operaciju Trajna sloboda. Prema privremenim podacima, po broju žrtava slijede V. Britanija s 453, Kanada sa 165, Francuska s 86 i Njemačka s 54 stradala. Od 2004. do 2015. broj poginulih Talijana dosegao je 54.
Godinama su u Afganistanu različita središta stranih snaga i njihovo osoblje (u vojnom, savjetodavnom ili edukativnom svojstvu), njihovi konvoji vozila jednako kao i uredi UN-a (npr. u Heratu 2010.) mete su talibanskih napada, jednako kao što su mete nacionalne afganistanske policijske i vojne baze i njihovi pripadnici. Pri tome su teroristički napadi često kombinacije napada eksplozivnim sredstvima i oružanoga napada. Posebno se s vremenom moglo primijetiti praksu koja ima veću psihološku i obavještajnu negoli ubojitu razornost – izvršavanje prodora u što veću blizinu vojne baze, često do samoga ulaza u objekt ako ne i u samu bazu.
Talibani pojačavaju napade
Tako je talijanski kontingent 2009. izgubio šest ljudi kada se bombaš-samoubojica zabio u konvoj vojnih vozila u Kabulu. Napad se dogodio na cesti između diplomatske četvrti i zrakoplovne luke. Na ulazu u talijansku vojnu bazu u Heratu na zapadu Afganistana napadač je raznio vozilo puno eksploziva. U bazi je bila smještena talijanska Provincijalna ekipa za obnovu (PRT) i pet Talijana je ranjeno. U obučnome centru afganistanske policije u Heratu policajac na talibanskoj strani ubio je tri „strana ugovornika“ (BBC, 22. srpnja 2012.). U prvom dijelu 2019. Kabul je bio pod visokim stupnjem opasnosti te su sigurnosne točke pojačane. Unatoč tome, automobil-bomba namijenjen konvoju stranih snaga eksplodirao je na istočnom kraju Kabula. O broju stradalih američkih vojnika pojavili su se različiti podaci (Al Jazeera; Reuters, 31. svibnja 2019.). Mjesec dana ranije četiri Amerikanca ubijena su u cestovnoj eksploziji u blizini Bagrama, najveće američke zračne baze u Afganistanu. Prema riječima guvernera distrikta, vozilo s eksplozivom upotrijebljeno je za napad na oklopno vozilo na samome ulazu u bazu.
Tijelo Josipa Briškog stiglo je u Hrvatsku
U zadnjih godinu dana talibani su, kako su i najavili, započeli pojačano ciljati čelnike afganistanskoga sigurnosnog aparata (policije i obavještajnih službi) kao i pripadnike „stranih snaga“ u Afganistanu. Tako je u listopadu 2018. u Kandaharu izvršen atentat u kojem je poginuo provincijalni guverner, šef nacionalne obavještajne službe NDS i policijski zapovjednik za južni Afganistan general A. Razeq. Zapovjednik NATO-ovih snaga general S. A. Miller nije ozlijeđen. U siječnju 2019. dva su afganistanska graničara otvorila vatru na savjetnike u misiji RS-a u vojnoj bazi Herat. Savjetnici su bili u posjetu 5. bataljonu Snaga za sigurnost granice (BSF).
Šireći područja pod svojom kontrolom na polovicu teritorija zemlje, talibani su izveli više napada, s desecima mrtvih, na baze i pripadnike afganistanskih snaga sigurnosti tijekom siječnja 2019. Lokacije napada bili su Kunduz, Baghlan i Takhar na sjeveroistoku, na zapadu provincija Badghis; glavna prometnica između Logara i Kabula na istoku na kojoj je napadnut konvoj u kojem su glavne mete, provincijalni guverner i regionalni čelnik obavještajne službe, ostali neozlijeđeni; unutrašnjost baze NDS-a u provinciji Maidan Wardak u središtu zemlje s velikim žrtvama.
Iako je od listopada 2018. do sada u Kataru organizirano osam krugova mirovnih pregovora između SAD-a i talibana – uz pomoć Njemačke i Katara kako bi se uspjelo postići otvaranje međuafganistanskoga dijaloga i pristanak talibana na uključivanje predstavnika afganistanske vlade u pregovore – talibani su ne samo nastavili s napadima na vladine snage i misiju RS-a, nego ih pojačavaju kao dokaz širenja svojih operativnih područja. Tako su u ključnom razdoblju pregovora između SAD-a i talibana – koji su SAD nazvale “make-or-break moment” – talibani na kraju lipnja 2019. u sjevernom Baghlanu napali sigurnosne točke provladinih policijskih snaga.
Na početku srpnja 2019. izvršeno je i bombardiranje Kabula uz civilne žrtve. Iako je cilj bila zgrada Ministarstva obrane, oštećeni su zgrada televizije Shamshad, osnovna škola te muzej OMAR u kojemu se mlade podučava o opasnostima od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava. Četrdeset je ljudi ubijeno, a ranjeno 83. Većinom se radilo o civilima. Među ranjenima bilo je više od 50 studenata i djece. Sredinom srpnja napadnuto je sjedište policijskih snaga u Kandaharu. U Kabulu su 25. srpnja izvedena tri napada od kojih su za jedan odgovornost izravno preuzeli talibani. Ubijeni su zaposlenici Ministarstva za rudarenje i naftu. Dan ranije izveden je napad na konvoj vozila hrvatske misije u provinciji Kabul na cesti Kabul - Jalalabad. Na 200 metara od kampa Lion došlo je do zalijetanja bombaša-samoubojice u trokolici motocikla u konvoj hrvatskih vozila.
Nakon toga, suicidalni napad i oružani sukob povezan s početkom političke kampanje za predsjedničke izbore dogodio se u Kabulu 28. srpnja. Dan kasnije, u regiji Kandahar su u „insajderskom“ napadu ubijena dva američka vojnika. Iako za postavljanje bombe uz cestu talibani nisu htjeli preuzeti odgovornost, napadi u srpnju kulminirali su stradanjem 28 žena i djece u autobusu na cesti Kandahar - Herat 31. srpnja. UN-ova misija pomoći (UNAMA) objavila je da je srpanj 2019. bio najsmrtonosniji mjesec u Afganistanu u zadnje dvije godine.
Suvremena hrvatska politika pokazala je da nije sposobna donositi odluke na temelju kristalno jasnih nacionalnih sigurnosnih, vojnih i strateških interesa i preuzeti odgovornost za sve što iz takvih odluka može, ili gotovo nužno mora, proizići. Nesposobna da se iskreno, predano, kompetentno pa onda i uspješnije nosi s materijalnim i sigurnosnim stvarnostima i složenošću političkoga svijeta, hrvatska se politika svojim „reakcijama“ i literarno lijepo uobličenim uradcima upinje dotaknuti sfere političke metafizike za narod. U to onda uvlači i Hrvatsku vojsku pa se jedan visokoškolovani i iznimno sposoban hrvatski vojni časnik svede na nemuštoga vojnog diplomata čija izjava implicira krajnje nepoznavanje vojnoga i političkoga stanja u Afganistanu.
Svojom izjavom da su hrvatski vojnici „savjetnici i mentori“ koji „ne sudjeluju u borbama, nego pomažu razvoju afganistanskih sigurnosnih snaga“ te da je „u tom smislu ovaj napad teško razumljiv“, viceadmiral Robert Hranj na položaju direktora Glavnog stožera OSRH-a ušao je u antologiju visokih časnika koji su udaljeni od ratne zbilje pa proizvode nedostojno – nedoraslo ili filistarsko – razvodnjavanje ozbiljnosti sigurnosno-vojne situacije u kojoj se nalazi hrvatski vojni kontingent u dalekoj zemlji koji je ondje potpuno ovisan kako o obavještajnim procjenama i sigurnosnim aktivnostima moćnijih vojnih kontingenata tako i o sigurnosnom funkcioniranju ukupne operativne strukture misije Odlučna potpora.
Komemoracija skupniku Josipu Briškom
Stanje u Afganistanu još je za Hrvatsku moglo izgledati optimistično u srpnju 2010., kada je Hrvatska gospodarska komora otvorila predstavništvo u Kabulu. U povodu bilateralnog gospodarskog foruma u listopadu 2010. u Zagrebu, u medijima su izneseni podaci da se hrvatski izvoz u Afganistan do 2009. sastojao od strojeva i tenkova. Za vrijeme posjeta predsjednika Josipovića Afganistanu u veljači 2011. hrvatski mediji iznijeli su podatak da Hrvatska sudjeluje u 23 razvojna projekta u Afganistanu vrijedna 1,1 milijun dolara, samostalno i u sklopu UN-ova razvojnog programa (UNDP). Neke su hrvatske tvrtke dotad već dobile poslove na gradnji infrastrukture, dok su se druge tomu nadale. Međutim, u lipnju 2013. HKG je poslušao neke sigurnosne procjene i zatvorio predstavništvo u Kabulu. Kako je Josipović 2011. klicao poslovnim prilikama u Afganistanu, tako je Grabar-Kitarović za vrijeme posjeta Afganistanu u svibnju 2015. sročila politički neobjašnjivu objavu da će „Hrvatska biti glas Afganistana u Europskoj uniji“ (?!).
Obuka i o lokalnim odnosima
Nakon velikoga povlačenja NATO-ovih snaga iz Afganistana i gašenja misije ISAF, hrvatska Vlada i Sabor su u rujnu 2015. donijeli odluku po kojoj je u prvoj polovini 2016. u Afganistanu moglo biti 110 hrvatskih vojnika u misiji RS, a u drugoj polovini godine njih 70. U lipnju 2016. vlada je za drugu polovinu 2016. zatražila povećanje broja pripadnika OSRH na 95 zbog „pogoršanja sigurnosne situacije“ (obris.org, 21. lipnja 2016.). Ministar obrane Krstičević je u studenome 2017. najavio povećanje broja ljudi u Afganistanu za desetak (ukupno oko 108), a najveći broj u 2018. mogao bi dosezati 110 (Hina). Pravih obrazloženja tih promjena ili procjena nije bilo ili nisu djelovala kompetentno.
Informiranija vlastita procjena mogla se donijeti redovitim praćenjem situacije u Afganistanu od 2016. Tako se moglo vidjeti da afganistanska središnja vlast ne samo da je postupno gubila kontrolu nad distriktima i stanovništvom unutar granica države, već su si sukobljene strane međusobno osporavale pravo na sve više dijelova teritorija. Tromjesečna izvješća SIGAR-a (Special Inspector General for Afghanistan Reconstruction) za Kongres SAD-a su od 2014. donedavno donosila nešto detaljnije procjene misije RS u Afganistanu. Naime, od travnja 2019. misija RS prestala je procjenjivati pobunjeničku i vladinu kontrolu ili utjecaj na razini distrikta. Podaci SIGARA koji su dotad objavljeni ukazivali su na to da je od studenoga 2016. do listopada 2018. afganistanska vlada kontrolirala distrikte u rasponu od 54 posto do 60 posto te imala utjecaj na 64 do 66% stanovništva. Međutim, do studenog 2018. središnja vlada u Kabulu počela je gubiti kontrolu nad distriktima (te je ona brojčano iznosila 53,8%) i nad populacijom (63,5%). Posebni glavni inspektor za obnovu Afganistana (SIGAR) je iste godine objavio i „Popis visokih rizika za napore u obnovi Afganistana“ koji je uključio rizike koji se mogu nastaviti ili, pak, pojaviti čak „i u slučaju mirovnoga dogovora između talibana i afganistanske vlade“ (!). Kao prva od osam visokorizičnih pojava navedena je „širokorasprostranjena nesigurnost“ koja prijeti i afganistanskoj i međunarodnoj zajednici i dovela je do „pat-situacije u okolnostima bojnoga polja“ (SIGAR, 2019 High-risk list).
Nadalje, kao i svake godine na kraju zimskoga razdoblja, u travnju 2019. objavljena je poruka talibana o početku proljetne ofenzive Al-Fath/Pobjeda. Najavljeno je da će se ofenziva nastaviti dok god su „strane snage u Afganistanu“ (DW, 12. travnja 2019.), a kao cilj operacije navedeni su „uklanjanje okupacije, čišćenje muslimanske domovine od invazije i korupcije“. Talibani su ustvrdili i da „iako su veliki dijelovi naše domovine oslobođeni od neprijatelja, ipak strane okupatorske snage nastavljaju vojni i politički utjecaj u našoj islamskoj zemlji.“
Unatoč svemu navedenome, hrvatske vojnike iz misije u Afganistanu ne treba povlačiti. Oni su tamo poslani i tamo se nalaze prvenstveno legalnim temeljem političkih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, a tek potom su, kao vojnici jedne članice NATO-a, u operativnom smislu pod zapovjedništvom koje predvodi NATO savez. Povlačiti sada vojnike bilo bi čak i kukavički.
S druge strane, malo je vjerojatno da će naše sigurnosno-obavještajne službe vezano uz napad na hrvatske vojnike dobiti od zapovjedništva koalicije u Afganistanu bilo kakvu važnu informaciju, kao što je malo vjerojatno da će se hrvatska politika upregnuti da sa svoje strane učini koliko može kako bi se podigla sigurnosna razina rada hrvatskoga kontingenta u Afganistanu. Bez obzira na naglašavanje neborbenoga karaktera hrvatske uključenosti u Afganistanu, nijekati vojni karakter misije glupavo je i ponižavajuće. O stupnju svijesti hrvatskih struktura dovoljno govori i činjenica da je nakon napada za rad na slučaju pred javnošću zadužena SOA, a ne VSOA.
Obuka hrvatskih vojnika za odlaske u sigurnosne misije u inozemstvo, koju organiziraju hrvatske vlasti i vrh Oružanih snaga, od samih je početaka uključivala i etičku dimenziju, pri čemu je izgrađen sustav vrijednosti koji podrazumijeva da hrvatski vojnici budu „puni poštovanja za zemlju u kojoj će boraviti“. To, međutim, ne znači i nije trebalo značiti da hrvatski kontingenti ne bi trebali biti detaljnije upućeni u nepoznate društvene kontekste u koje odlaze, u diferenciranost lokalnih odnosa (i neprijateljstava) te da im politika treba usađivati ideju da ne mogu biti izloženi različito motiviranim oružanim napadima.
Pripadnici 10. HRVCON-a raspoređeni su u Zapovjedništvu za obuku, savjetovanje i pomoć – Sjever (TAAC-N) u nemirnome Mazar-e-Sharifu kao i u Zapovjedništvu misije Odlučna potpora (HQ RS) u Kabulu. Uz savjetničke zadaće za afganistanske institucije za obuku i izobrazbu vojske, policije i specijalnih snaga, hrvatski kontingent obavlja vojno-policijske dužnosti kao i zadaće zaštite i sigurnosti savjetničkih timova. Jednako tako, uključen je i u „stožerne dužnosti u zapovjedništvima misije“ (MORH, 1. ožujka 2019.). Nadalje, hrvatski vojnici stradali u srpnju 2019. pripadnici su Zapovjedništva specijalnih snaga HV-a; dio su Savjetodavne grupe za specijalne operacije pod britanskim vodstvom (prema izjavi za javnost brigadnoga generala K. Tuškana) sa zapovjedništvom na aerodromu HKIA u Kabulu koji ima civilni i vojni karakter jer je u blizini smješteno više vojnih baza; te su bili na putu prema središtu za obuku afganistanske specijalne policije. Cesta koja vodi iz istočnoga dijela Kabula u Jalalabad područje je s nekoliko velikih sigurnosnih objekata koji su zadnjih godina redovito izloženi napadima talibana.
Balkanska improvizacija
Hrvatske vlade nisu ni Saboru (preko Odbora za obranu) ni hrvatskoj javnosti bile sposobne prezentirati realističnu sliku o stanju u Afganistanu koje bi se vjerodostojno moglo opisati sintagmom „ratni uvjeti“. No, nisu li i sami hrvatski zapovjednici na svim razinama, tipično hrvatski, prediskretni i pred hrvatskom politikom i pred stranim predstavnicima? Možemo biti sigurni da se hrvatski vojnici koji su zadnjih nekoliko godina bili ili koji su sada u Afganistanu u najmanju ruku osjećaju povrijeđeni zbog nerazumijevanja stupnja opasnosti njihove misije. Međutim, bilo kakvo uključivanje u strane i daleke ili, pak, bliske, ali svakako novonastale realnosti traži puno više od suosjećanja: zahtjeva racionalnost i političku ozbiljnost, a ne poslovičnu i nevještu balkansku improvizaciju.
Prvenstveno je važno da stupanj opremljenosti hrvatske misije neprekidno prati porast sigurnosnoga rizika. Uz to, razotkriva se nužnost da se unutar Oružanih snaga RH, zatim u sklopu međunarodne misije RS, ali i kroz suradnju te misije i afganistanskih sigurnosnih tijela pojača informacijski i obavještajni rad, izviđanje te poboljša komunikacija i koordiniranost struktura u svrhu postizanja većega stupnja sigurnosti, kako za vojno-policijske komponente, tako i za civilno stanovništvo. Nedavno je misija UN-a u Afganistanu ponovila zaključak da su više smrti civila u Afganistanu prouzročile provladine i međunarodne snage nego protuvladini pobunjenici (UNAMA, 30. srpnja 2019.). Hrvatske vlasti ne mogu utjecati na kolateralne žrtve misije RS, ali snose odgovornost da hrvatski vojnici u potpornim i mirovnim misijama ne ostanu zakinuti upravo za potporu kao i neprekidno ažuriranu sigurnosnu informaciju.
jel istina da hrvatski vojnik dobije 3 puta manju plaću od američkog a rade isti posao u istom timu i imaju isti rang iskustvo i sve isto ?