Kao novinar dvaput sam odlazio izvještavati iz Afganistana, prvi put iz Kabula u vrijeme prvih demokratskih izbora nakon pada talibanskog režima u listopadu 2004., drugi put baš u vrijeme prvog ranjavanja nekog pripadnika hrvatskog kontingenta, u studenom 2006. u ratnim operacijama oko Kandahara. Oba puta vidio sam hrabre vojnike mlade države stasale u obrambenom ratu kako se nose sa svim izazovima u Afganistanu i stoje ravnopravno, rame uz rame, s pripadnicima i slavnijih, i opremljenijih i obučenijih svjetskih vojnih sila: učili su od njih, ali i stjecali njihov respekt.
Vojnici, radnici, roditelji
Stjecali su i poštovanje Afganistanaca kojima su došli pomoći izgraditi državu, oružane snage, društvo, sve. Ali vidio sam i hrvatske vojnike koji su vrijedni radnici, koji jedva spajaju kraj s krajem doma i u opasnu misiju poput ove odlaze da bi prehranili obitelj, otplatili onaj kredit za auto, renovirali kuću...
Video: Krstičević o napadu na hrvatske vojnike
Kod svih njih, i jednih i drugih, bez obzira na njihove razloge koji su prevladali u vaganju razloga za odlazak, vidio sam iznimnu profesionalnost. Neki od njih razvili su nevjerojatne vojničke karijere: Davor Petek i Vlasta Zekulić, pripadnici drugog hrvatskog kontingenta, drugog voda vojne policije HV-a, kojima sam se u listopadu 2004. pridružio u noćnoj patroli ulicama Kabula, kasnije su postali najviše rangirani profesionalni hrvatski vojnici u NATO-u u Monsu i Bruxellesu. Petekova karijera posebno je vrhunska jer se uspeo do dužnosti Prvog dočasnika NATO-ova Zapovjedništva za operacije u SHAPEU-u, Vrhovnom zapovjedništvu savezničkih snaga u Europi.
Ne znam gdje je kasnije završio Goran Špehar, prvi hrvatski vojnik ranjen u nekoj ozbiljno opasnoj, borbenoj situaciji u misiji u Afganistanu, ali sjećam se što mi je rekao kad sam ga, dan-dva nakon tog ranjavanja, sreo u američkoj vojnoj bazi u Kandaharu. Bio je dio skupine od 11 hrvatskih vojnih instruktora koji su obučavali afganistanske vojnike i koji su tada nenadano bili prebačeni iz mirnijeg Mazar-i-Sharifa na sjeveru u opasni Kandahar, jako talibansko uporište na jugu.
– Nismo znali što nas čeka u Kandaharu dok nismo došli. Ovo je malo drukčija borba nego što bi inače trebala izgledati. Ali, kao što bi rekao moj narednik, nismo došli ovamo brati ljubičice – rekao je tada.
Povlačenje stranaca
Sve ovo vrijeme, hrvatski vojnici u svim kontingentima koji su se izrotirali dosad uspjeli su sačuvati živu glavu i izbjeći ono najgore. Sve do jučer. Prva hrvatska žrtva u misiji u Afganistanu pala je, nažalost, u vrijeme kad čitav ovaj međunarodni podvig izgleda kao da se privodi kraju: Amerikanci s talibanima u katarskoj Dohi vode mirovne pregovore koji bi, prema izvještajima poput onog u subotnjem izdanju londonskog Timesa, mogli uskoro završiti povlačenjem stranaca i dopuštanjem talibanskim vođama da se vrate na vlast u Kabulu pod uvjetom da više ne pružaju utočište teroristima poput Osame bin Ladena. Sva druga pitanja, od položaja žena do ustava i vladavine prava umjesto vladavine šerijatskog zakona, u tim su pregovorima sada u drugom planu. Bez obzira na to što su toliki ljudi izginuli u pokušaju iskorjenjivanja opasnosti od talibana.
to je posao kao i svaki drugi,.....svaki posao ima i svoj riziko,...Svakome mora biti jasno da kao profesionalni vojnik moze i poginuti,......to se moze dogoditi i policajcu,...i vatrogascu,...i mineru,...i radniku u rudniku,.......itd, itd,...Zalosno je kad netko pogine i ostavi zenu i malu dijecu iza sebe,.....To je realitet zivota......Gospodo novinari trezveno raditi a ne takve naslove pisati,...svi mi radimo i imamo nekakav cilj u zivotu i moramo biti svijesni da sve neide kako se zamisli.