Osvoji li Ivo Josipović na predstojećim predsjedničkim izborima još jedan mandat, a ankete mu zasad daju pravo na tu vrstu optimizma, to bi značilo da HDZ 20 godina ne može ni primirisati na Pantovčak – nekadašnje sjedište vlasti i moći tvorca HDZ-a, Franje Tuđmana. Proizlazi da nakon Tuđmanove smrti HDZ nije sposoban iznjedriti kandidata koji bi ozbiljnije konkurirao za šefa države. U dva navrata HDZ-ovci nisu ušli čak ni u drugi izborni krug. A to je za stranku koja vjeruje da bi se na idućim parlamentarnim izborima mogla vratiti na vlast i više nego neugodan podatak. HDZ se u utrci za šefa države suočava s gubitničkim nizom koji sve ozbiljnije opterećuje imidž stranke.
Svjesno toga, aktualno vodstvo čini sve ne bi li to promijenilo. Tomislav Karamarko je izvukao tešku artiljeriju i naredio topničku paljbu po Josipoviću, ne bi li ga dobro izranjavao i razbucao prije nego što HDZ uopće pronađe, opremi i pusti u predsjedničku utrku svog kandidata.
Kampanja, pa i uranjena i neformalna u kojoj se provocira i napada protivnika, potpuno je legitimna. Posve je prirodno je da šef HDZ-a godinu dana prije nego će se održati izbori za njih radi ozbiljne pripreme.
No, metode kojima se HDZ, i Karamarko osobno, pritom služe su opasne i potpuno neprihvatljive. Municija kojom pune tešku artiljeriju dok sipaju po Josipoviću je zabranjena svim međunarodnim konvencijama. Ni jedno civilizirano društvo ne može tolerirati ispade kakve Karamarko niže na svojim skupovima, a ovotjedni u Omišu, gdje se prijetilo Kevinom jamom je tek jedan u nizu takvih.
Vlast koja je na izborima dobila povjerenje većine birača Karamarko uporno naziva nenarodnom i tvrdi da prvi ljudi ove države ne vole Hrvatsku, te da je nikada nisu željeli. Retorika za kojom sve učestalije i gorljivije poseže spada u rang klevetničkog, huškačkog i govora mržnje. A to se toliko ponavlja da nije slučajno. Jasno je zašto napada Josipovića, ali zašto ispod pojasa?
Možda je odgovor u Karamarkovom pozitivnom iskustvu vođenja negativne kampanje. Naime, 2000. godine, u vrijeme kada je živio bez članske iskaznice HDZ-a, Karamarko je bio šef predsjedničke kampanje Stjepana Mesića, svog tadašnjeg prijatelja, također bivšeg HDZ-ovca.
Mesić je u predsjedničku utrku ušao kao totalni politički outsider, a izašao kao pobjednik. Cijelo se vrijeme obilato i žestoko služio negativnom retorikom, a glavna meta bio mu je tada već pokojni Franjo Tuđman. Izbore je dobio na obećanju detuđmanizacije Hrvatske što je većini građana izmučenih ratom, privatizacijskom pljačkom, te osiromašenjem i međunarodnom izolacijom Hrvatske bio melem za uši.
No, Karamarko bi trebao imati na umu da je danas mnogo toga drugačije. Nije isto uložiti entuzijazam u kampanju prijatelja političkog outsidera kao i nastupati s pozicije šefa glavne oporbene stranke. Uostalom, prošlo je 15 godina tijekom kojih se mnogo toga u Hrvatskoj promijenilo. Hrvatska je danas članica Europske unije, prihvatila je određene vrijednost i ne može više tolerirati retoriku kojom su se razne opcije služile ranih devedesetih.
Prisiljen odgovarati na besmislene optužbe da perfidno radi protiv svog naroda, Josipović je ispravno poručio “da Hrvatska i HDZ zaslužuju bolje od Karamarka”.
Ako je broj nezaposlenih dosegao 384.000, ako izostaju ikakva ozbiljnija ulaganja, ako ptice na grani pjevaju da premijer mjesec dana ne razgovara sa svojim ministrom financija (i to uoči rebalansa proračuna), a predsjednik najveće oporbene stranke drži govore o Drugom svjetskom ratu, i imputira aktualnoj vlasti da ne želi državu kojoj je na čelu, onda su doista u problemu i HDZ i građani.
HDZ-u je upitno može li s takvim programom uzeti vlast, a biračima imaju li alternativu.
>> Karamarko: HDZ je bio meta progona i kaznenih prijava!
Obradovao sam se vidjevši gospođu Toma sa novom, odnosno drugačijom frizurom, misleći kako će i tekstovi biti možda drugačiji :-) Ali, Toma, k'o Toma, što zbog nedostatka talenta, što zbog očitoga pomanjkanja strasti za pisanjem i temama koje obrađuje, a to je uvijek vidljivo kod naručenih sadržaja; što zbog evidentnoga neznanja tako očitoga u izvođenju logičkih i konzistentnih zaključaka, odnosno postavljanju premisa, imamo nešto što je valjda samo njoj jasno i svrhovito. Sam Bog zna što je autorica htjela objasniti, i kome je namijenjen ovaj tekst odnosno njegove poruke. Adresirane su na, što na HDZ i Karamarka, što na Milanovića, što na Josipovića a ima ih i za čitatelje koji imaju tvrd želudac.