U svojih dvadeset i devet godina života uspio sam skupiti već jedanaest
godina “staža”, ali – samo na Zavodu za
zapošljavanje. Nikad nigdje nisam radio i sada mi je već
teško i povjerovati da će mi to ikad poći za rukom.
Jer, danas invalida nitko neće zaposliti. A ja sam invalid sa 80 posto
tjelesnog oštećenja i 37 operacija iza sebe –
priča Denis Brkić iz Kapelice pokraj Garešnice.
Poslovi iz Oglasnika
Po zvanju, stečenom u zagrebačkoj srednjoj školi u Dubravi,
gdje je pohađao specijalnu školu, Denis Brkić je pomoćni
pletač. Završio je, kaže, i tečaj informatike, no nikad nije
bio ni na jednom razgovoru za posao.
– S burze mi nikad nisu poslali ni jednu jedinu obavijest da
se javim na neki natječaj. Zato kupujem Oglasnik i tako si
pokušavam pronaći posao. Ali, kad nazovem i počne razgovor,
odmah kažem da sam invalid. I tu se uvijek svaka daljnja priča prekida,
uz izmotavanja kako radnika zapravo i ne trebaju ili pak lažna obećanja
da će mi se poslije javiti. Ne mogu niti izračunati koliko sam novca
potrošio na telefonske razgovore. Mislio sam da ću možda
negdje moći biti dostavljač pizze, ali nisam prošao
liječnički za vozački jer nemam dovoljan stisak lijeve ruke.
Radio bih bilo što od onoga što mogu sa svojim
skraćenim tetivama, zbog kojih otežano hodam. Znam da ne mogu birati.
No, kada bih mogao dobiti posao negdje na centrali, ili popunjavati
narudžbenice, bio bih presretan – maštao je Denis
u domu svoje tete Jasenke Kuhar s čijom obitelji živi i koja ga je
pohvalila kao odličnog kuhara i vrijednog mladića.
Mamina slika
Denisovi roditelji razišli su se još 1996.
godine, a majka Đurđica, također invalid, umrla je dvije godine
poslije. Kućica u kojoj je živio s njom izgorjela je sedam mjeseci
nakon Đurđičine smrti. – Tu su nam kuću dali njezini
roditelji. No, instalacije su bile slabe i sve se zapalilo. Samo je
mamina slika, koja je ispala iz okvira, ostala sačuvana –
prisjeća se.
I dok Denis pokušava zamisliti kakav bi bio njegov život kad
bi imao posao, Jasenka Kuhar, pokušavajući biti realna,
zbraja mjesečna primanja svoga nećaka. Ona iznose tek 800 kuna pa se
pita kako da od tog novca živi.
– Ne razumijem. Ako mu je država kao invalidu platila
školu, zašto mu ne pomogne i da se zaposli?
– zapitala se.
– Žao mi je djece invalida. Dok su u školi, imaju
sve. Kasnije, pogotovu u ovako maloj sredini kao što je
moja, ništa – dodao je Denis Brkić, mladić
oštećena sluha i slabije razvijenih ruku i nogu kojemu je
jedina želja naći posao.
U POTRAZI ZA POSLOM D. Brkića poslodavci odbijaju zbog invaliditeta
Ne tražim pomoć, dajte mi da radim
