Nakon još jedne sportsko-pravne zavrzlame, u kojoj su se dva susjeda – kapitalom bogata Cedevita te devastirani nekadašnji košarkaški SOUR Cibona „potukli“ za nadarenog Ivana Zupca, dogodio se neočekivani obrat. Otac talentiranog košarkaša, shvativši da zbog njihova inaćenja neće moći igrati sljedećih šest mjeseci, što bi za takav talent bilo gotovo pogubno, sve je presjekao i rekao:
– Sine Ivane, dosta je bilo nadmudrivanja, ideš ti k čika Mišku u Beograd.
U ovoj situaciji ne branim Cibonu, jer se poigravala povjerenjem ne isplativši dječaku plaću, pa je obitelj pravnim putem zapravo čekala taj pogrešan korak kluba. Nisu svi Marin Rozić, koji je za taj „sveti“ Cibonin dres igrao godinama i bez višemjesečnih plaća. Ne branim ni Cedevitu koja je nagovarala obitelj i mladog igrača da bude još jedan od otetih „vučića“, jer žele oslabiti i narugati se gradskom rivalu kojem stalno predbacuju da je još uvijek na sisi poreznih obveznika. Ne branim ni menadžera Miška Ražnatovića (nema ništa s Arkanom), jer je dao bolju ponudu od Tedeschija.
Prije osam mjeseci bio sam u dvorani Pionir, gledao odlučujuću utakmicu za naslov pobjednika regionalne lige. Dvorana je bila puna, ne tako natrpana kao prije deset dana u Euroligi, ali puna. Utakmica je dobrim djelom bila izjednačenija nego ova posljednja, ali u dvorani – osim sportskih zvižduka (ako takvi postoje, ja ih ne odobravam) – nije bilo ni jednog jedinog nacionalističkog ispada. Što se dogodilo u tih osam mjeseci, gdje je ponovno podgrijan taj nesretni balkanski nacionalizam pjevanjem četničkih pjesama, koje nije osudila ni Fiba ni bilo tko iz Cedevite, možda i zato što Atlantic grupa ima svoja postrojenja i pristojno tržište u Srbiji. I kako je Novak Đoković odjednom postao četnik (navodno je pjevušio dok je bio gost Crvene zvezde na toj utakmici), a u Umagu mu je prošlog ljeta pun stadion Stella Maris skandirao više nego bilo kojem igraču na ATP turniru, uključujući i malog Austrijanca Thiema koji je odnio pobjednički ček.
Rekao bih da je razlog u tome što je u Hrvatskoj osnažila desnica, a u Srbiji je ona latentno stanje. Zar nije prvi Vučić čestitao na pobjedi Karamarku te se svako malo s istoka pojave aveti prošlosti. A onda prođu izbori, pa se u našoj vladi pojavi ministar kojeg smo morali danima moljakati da se ogradi od fašizma, koji je u svojim studentskim danima posebno bio povijesno zainteresiran za doba NDH. Pa se pojavi potpredsjednik Sabora koji maršira u povorci uz "Za dom spremni". Da svemu tomu nema kraja, otkriva nam i ministar znanosti, obrazovanja i sporta, koji je rekao da je veći vjernik nego znanstvenik. Već ga vidim kako na uho ministra kulture šapuće:
– Možda bi u riječi hrvatske himne mogao nekako ubaciti i ime Božje.
– Da čujem – uzvraća ministar kulture.
– Lijepa naša domovino, od Adama i Eve stvorena, stare slave djedovino, da bi vazda poškropljena bila.
– Ma nije dobro – vrtio je glavom kolega ministar.
– Zašto? – naivno će Harry Potter ove vlade.
– Srbi – skidajući kapu reći će povjesničar.
– Kakvi Srbi? – ne da se Potter.
– Pa oni imaju Boga u naslovu himne – gotovo je podviknuo sada skidajući naočale šef kulture.
Ponadao sam se da će netko razmisliti o kubanskom susretu pape Franje i patrijarha Kirila, koji su smogli snage da nakon 1054. godine i crkvenog raskola ponovno sjednu za stol. A na Bajakovu je ta granica. Ali, naivan sam. Nikome, osim običnoj sirotinji, nije u interesu da između ta dva nesretna naroda možda jednom ipak bude – mira.
Napuštajući ministarstvo, nemiran zbog odlaska Zupca u Beograd, zove prvi čovjek sporta predsjednika HKS-a…
– Kako da vratimo tog našeg košarkaša iz Beograda?
– Imam rješenje! Umjesto malog Ivana, tamo ćemo poslati Frljića.
– Ali, zar on ipak nije prenizak za centra?
Plitko i neduhovito.