Samo šest dana nakon što je u Saboru dobila povjerenje, Vlada Tihomira Oreškovića već je ostala bez jednog ministra, a drugi je stalno na udaru opozicije i medija, koji ga sad prozivaju zbog njegovih studentskih dana. Istina, Vlada može uredno funkcionirati i bez ministra branitelja, no ni ostali još u svojim rukama ne drže komande svojih resora. Dvadeset četiri dana (do danas) nisu bila dovoljna ni da se ministri usele u svoje urede kako spada, ne znajući na koga će se od politički imenovanih pomoćnika moći osloniti, odnosno hoće li moći sami odabrati one kojima mogu vjerovati, hoće li im njihova politička stranka nametnuti nekog zaslužnika ili će im koalicijski partner uvaliti nekoga čija funkcija možda i neće biti da im bude desna ruka, već lijevo smetalo, koji će okom sokolovim u svakom trenutku vrebati njihove moguće pogreške. Pomoćnici jednostavno još nisu imenovani jer u vladajućoj de facto-koaliciji nema povjerenja i ne mogu složiti po kojem ključu ih trebaju odabrati. Isto tako, državnim i javnim poduzećima i dalje upravljaju uglavnom politički podobnici bivše Vlade. I to bi se, kako sada stvari stoje, moglo otegnuti još mjesecima.
Javni natječaji i vertikale
Građanska platforma “Ne damo naše” i neki nezavisni sindikati taj trenutak nedoumice vladajućih prepoznali su kao idealan za lansiranje kampanje kojom žele podsjetiti na predizborna obećanja da će se članovi uprava i nadzornih odbora javnih poduzeća birati na javnim natječajima. Simptomatično, džambo-plakate s natpisima “Javna poduzeća su javno dobro, a ne stranački plijen” zalijepili su u Zagrebu i Metkoviću, računavši da prije svega Most neće moći ostati nijem na takvo podsjećanje na njihove vlastite predizborne krilatice te da će zakočiti namjere HDZ-a koji ne želi sad odmah ponovno pisati zakone koje je SDP ukinuo prije četiri godine, a koji su zahtijevali upravo to – javne natječaje za uprave i nadzorne odbore državnih i javnih poduzeća. Koliko god da je takav zakon imao nedostataka i koliko god je i dalje mogao biti krinka za političke pogodbe u pozadini, jasno je da ga nije bilo trebalo ukinuti, već doraditi kako bi se onemogućile zloporabe. A Most u ovom trenutku doista jest glavni kočničar Vlade. Što je u nekim slučajevima svakako dobro, a u nekim izrazito loše. Što god ih pitaš, odgovaraju “Prvo ćemo proanalizirati, a zatim odlučiti”. Što je u načelu, dakako, razumno, ali uglavnom bismo taj odgovor u praksi mogli slobodno prevesti kao “Pokušat ćemo se usuglasiti unutar Mosta, a zatim i s Domoljubnom koalicijom, a ako ne uspijemo, onda ćemo pokušati ponovno”. Čekati rezultate javnih natječaja znači da će tim poduzećima i ove godine upravljati isti ljudi, a većina njih rezultatima to nipošto ne zaslužuje. I Mijat Stanić iz Nezavisnog cestarskog sindikata, jedan od inicijatora kampanje, kaže da bi takvo što bilo nerazumno i neodgovorno te da bi se time aktualnim garniturama samo poslalo poruku da mogu nastaviti po svom. A u HAC-ONC-u, tvrdi on, koriste i ove dane kako bi zaposlili politički podobne te ih u zadnji trenutak sigurno uhljebili. Zato bi sve one s lošim poslovnim rezultatima trebalo odmah smijeniti i do objave javnih natječaja namjestiti privremene vršitelje dužnosti. Unutar Mosta također su uočljive suprotnosti. S jedne strane govore o javnim natječajima, a s druge traže za sebe čitave vertikale u nekima od sektora koje smatraju strateškima, kao što je naftni, objašnjavajući to preduvjetom za provođenje njihovih reformi. Pa čak i kad je očito da nemaju dovoljno kadrova ks ojima bi popunili ta mjesta. A s treće strane, još pri sastavljanju Vlade odbacili su prijedlog o formiranju državnog holdinga u koji bi ušla sva ta poduzeća i koji bi barem teoretski mogao biti garancija da se njima ne bi upravljalo prema dnevnopolitičkim kriterijima već u skladu s tržišnom politikom i strateškim nacionalnim ciljevima. Naravno, u državi u kojoj još ne postoji jasna sistematizacija tko pri promjeni Vlade odlazi, a tko ostaje na svojim pozicijama, a kamoli da bi imali političke kulture koja bi garantirala bešavan kontinuitet državne uprave, odnosno da se nakon svakih izbora ne kreće iz praha i pepela prethodne garniture, problem je mnogo širi od ministarskih kabineta i uprava javnih poduzeća. Kad je predsjednica RH protekli tjedan potpisala dokument kojim se pokreće postupak razrješenja čelnika obavještajne službe, objasnivši da u njega više nema povjerenja, jasno je bilo da to nije zakonska kategorija, no povjerenje u takvim uvjetima doista jest jedna od neizbježnih stavki, a predsjednica zakonski ima potpuno pravo na takvu odluku.
Građanski nadzor za tvrtke?
Ako na ključnim mjestima koja ne bi trebala biti izravno političke prirode i o kojima ovisi nacionalna sigurnost imamo ljude kojima ne možemo potpuno vjerovati da će djelovati politički neutralno, tad doista imamo problem. Dakako, nije zvučalo nimalo dobro što smo vijest o toj predsjedničinoj odluci saznali baš u trenutku kad se premijer obraćao javnosti s najavom da će o tome s predsjednicom tek odlučivati, no s druge strane, vjerojatno je i premijeru trebao dobar javni “poguranac” kako bi izravnu odgovornost za tu odluku skinuo sa sebe, pa će tako i on “popustiti” kao što je i Sanader nakon nekoliko dana popustio kad Mesić nije htio Podbevšeka. Dakle, nikakav poseban presedan. Teško je zamisliti da bi Tim Orešković u ovom trenutku mogao naći razloge kojima bi sam sebi opravdao svoje moguće protivljenje Kolindi Grabar-Kitarović, čak i ako bi se našao pod pritiskom nekoga sa strane tko bi se htio umiješati u odluku koja pripada samo predsjednici i premijeru. Naravno, to ne znači da se u ovom trenutku ne mogu uključiti mehanizmi civilnog nadzora nad obavještajnim službama i u okviru svojih ovlasti provjeriti jesu li spomenuta kršenja zakona dosegnula razinu zbog koje bismo doista trebali biti zabrinuti. No, napamet zazivati DORH jest promašeno, jer svaki prekršaj nije i kazneno djelo. U tom je smislu posebno zanimljivo da i platforma “Ne damo naše” traži uvođenje građanskog nadzora i nad radom – državnih i javnih poduzeća! Između ostalog traže da u skupštine tih poduzeća uđu predstavnici građana, kao onih koji su, prema njihovu mišljenju, zapravo vlasnici tih javnih dobara. Sasvim sigurno neće nedostajati onih koje će argumenti aktivista i sindikalaca asocirati na mentalno nasljeđe društvenog vlasništva i samoupravnog socijalizma. “Naše” kod nas i dalje zvuči kao “ničije” ili pak možda “svačije”, odnosno prije kao dozvola da se nešto može raskrčmiti nego kao oznaka nečega što treba na svaki način zaštititi. No, kad bi takva inicijativa upalila, ostaje svakako pitanje kako bismo birali te predstavnike građana i tko bi to definirao javne interese koje bi oni zastupali. Da zahtjev ima šanse za prođu, oni vjeruju i na temelju uspjeha koji su, kako kažu, ostvarili u kampanji protiv monetizacije autocesta, čime je, u njihovim očima, obranjeno ono što pripada svima nama, stanovnicima RH čijim novcem je gradnja plaćena, ili točnije, iz čijeg džepa će se još desetljećima otplaćivati. No, takva pitanja ovih dana nemaju nikakvu šansu da budu stvarno zamijećena usred koncentrirane artiljerijske vatre koja se ispaljuje po ministrima koje neprijatelji ove Vlade percipiraju kao slabe i ranjive točke.
Jedva da se i razgovara o tome na koji način to ministar financija namjerava već ove godine deficit proračuna smanjiti na tri posto! Cijena takvog cilja i njegov utjecaj na svakog od nas po svoj logici trebali bi biti prvorazredna politička tema. Također, baš nitko ne pita na koji način će se zaštititi 320.000 hrvatskih građana, a možda i isto toliko obitelji čiji su računi i dalje blokirani. Nitko ne pita koliku cijenu cijelo društvo plaća zbog toga što je svaki četvrti među nama na taj način postao građanin drugog reda. A ne, kod nas naslovnice osvaja razmazana crno-bijela fotografija ministra kulture s kapom za koju se unaprijed tvrdi da je ustaška, iako je logičnije da je kapa HOS-a. Snimljena ne jučer ili prije godinu dana, već prije 20 i kusur godina. Očiti su dvostruki kriteriji kad osuđujemo izjave tadašnjeg studenta u nekom opskurnom marginalnom mediju, dane u ono isto vrijeme kad su neki već visokoprofilirani političari izgovarali slične stvari u nacionalnim medijima, pa im to nije bila nikakva prepreka u dostizanju najviših državnih funkcija.
Povjerenja još nema
Nije jasno ni zašto bi izjave iz studentskih dana bile objektivni temelj za ostavku današnjeg ministra kulture, čijem povjesničarskom opusu barem do sada nisu uspjeli naći nikakvu zamjerku koja bi mogla biti označena kao krimen bilo koje vrste. U Mostu su prema tome zauzeli principijelan stav, zahtijevajući od ministra da se ogradi od navoda kakvi mu se pripisuju, iako je on to posljednjih nekoliko dana više puta napravio. Doduše, od nekoga tko kaže da je antifašizam floskula, odnosno da je komunistički antifašizam pola stoljeća bio tek krinka za najcrnji totalitarizam, tražiti da potvrdi da je “uvjereni antifašist” nema mnogo smisla i vjerojatno je nesvjesni cinizam. Dovoljno je već i to da on ponavlja svoje uvjerenje da je apsolutno protiv svih totalitarističkih zločinačkih režima te da prema njima nema nikakve skrivene simpatije. Naravno – ako je to što kaže istina. U ovom trenutku očito povjerenja još nema, niti mnogo prilike da se ono zasluži. A dani prolaze. Krajnje je vrijeme da Vlada počne vladati. Vrijeme da se ključni čimbenici aktualne vlasti konačno usklade i počnu vladati i upravljati ovom zemljom sasvim sigurno nije neograničeno i ako do sastavljanja proračuna, u godini u kojoj je nužno poduzeti niz konkretnih poteza te prije svega poduzetnicima uliti povjerenje da slijede najmanje četiri stabilne godine u kojima mogu bez straha ulagati, ne bude uspostavljena funkcionirajuća principijelna koalicija – ne piše nam se dobro.
Slažem se. Zadnji sam koji priziva nove izbore, ali ne sredi li se ovo društvo koje je došlo na vlast uskoro i ne počne li donositi konačno odluke, novi izbori su jedini izlaz. MOST-ovci bi trebali shvatiti da nisu na vlasti zato da joj budu oporba unutar vlasti same, za to postoji sasvim dovoljno glasna ptrava oporba, već da zajedno rade. Za sada, koliko vidim, rade samo probleme i koče odluke koje se moraju donijeti.