– Nemoj sad dolaziti. Ovdje je opća panika i nitko ne želi govoriti. Nakon bombe bačene na vrtić, zapalili su nam i kuće. To je početak rata protiv nas Roma – kazao mi je na telefon Alija, koji mi je trebao biti vodič kroz romsko naselje Kozari putevi, koje sam htio obići nakon što je bačena bomba na dječji vrtić.
– Svi su u strahu i boje se za svoj život – panično mi je govorio Alija.
Dva uzastopna incidenta koja su se dogodila na Kozari putevima izazvala su veliku paniku, strah i zabrinutost među Romima diljem Hrvatske. Nakon što je na dječji vrtić bačena bomba, bačeni su i Molotovljevi kokteli u dvorišta kuća koje su izgorjele do temelja. Kozari putevi, naselje u kojem živi oko 15 tisuća stanovnika, s velikim udjelom Bošnjaka, Albanaca i Roma koji su doselili devedesetih u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, nalazi se osam kilometara zračne linije od centra Zagreba.
Kao u palestinskim naseljima
Već pri samome ulasku u naselje osjetite napetost. Romi su na oprezu, strahuju od novih napada na njih. Trinaestogodišnja Murveta koja se vraćala iz škole, na moj upit može li mi pomoći i pokazati gdje su izgorjele barake, bojažljivo mi je rukom pokazala smjer i naglasila kako je to pokraj njezine kuće. Htio sam je povesti do kuće, ali Murveta je odbila jer su joj roditelji, kako mi je rekla, zabranili da sjeda u bilo čiji auto te da mora biti na oprezu sa strancima.
Prolazeći naseljem kroz guste spletove ulica u kojima se nikako ne možeš orijentirati i jedva prolaziš automobilom, dok je mimoilaženje s drugim vozilom gotovo nemoguće, imao sam osjećaj kao da sam u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Shatila u predgrađu Bejruta. Zaustavivši se u 4. Kozari putu, u kojem se nalazi Unija Roma Hrvatske i vrtić na koji je bačena bomba, jedan od Roma odmah nam je dobacio:
– Idući put kad budete dolazili, uzmite pancirku i kacigu jer ovo postaje pravo ratno područje.
Vidno uzrujan, kritizirao je nas novinare kako dolazimo samo kada je posrijedi nekakav problem, a nitko ne dolazi u naselje da bi pisao kako oni žive i pokušao im pomoći. Zbog takve atmosfere bilo je teško pronaći bilo koga tko bi stao pred objektiv fotoaparata jer, kako kažu, nemaju povjerenja više ni u novinare ni političare. Poznato je da su Romi u Hrvatskoj najisključenija skupina obilježena trajnim siromaštvom i slabim obrazovanjem, u što sam se i sam uvjerio obilazeći i razgovarajući sa stanovnicima tog naselja.
Gledajući njihove kućice sklepane od dasaka, lima i otpadnog materijala, pitam se kako su ti ljudi uopće preživjeli zimu. Većina tih objekata i ne nalikuju na kuće, već na straćare, u kojima nema struje, vode i kanalizacije. Romi u Kozari putevima čine oko 10 posto stanovništva, a preživljavaju od skupljanja boca, starog željeza i ostalih sirovina. Međutim, sada više ni to nije moguće jer po novom zakonu, kako su mi rekli, da bi mogli i dalje tako raditi, moraju otvoriti tvrtku, što je njima nemoguće s obzirom na to da velika većina njih ne posjeduje hrvatske dokumente.
Ako i imaju dokumente, često je riječ o privremenom boravku koji se svake godine mora produljiti. A kao strancima, da bi otvorili tvrtku, treba im gomila papira i novca koje oni nemaju.
Iznenadilo me kada su rekli kako mnogo od njih ne idu u centar grada, koji je udaljen samo desetak minuta vožnje, jer nemaju osobnih dokumenata. Svaki im je izlazak veliki rizik jer, ako ih policajac zaustavi i legitimira, mogu završiti u prihvatilištu za strance Ježevo iako je većina njih rođena u Zagrebu.
Salih Hasanović, koji je također rođen u Zagrebu, nema hrvatsko državljanstvo i stalno mora produljivati privremeni boravak, od kojeg baš i nema neke koristi.
– Rođen sam u Zagrebu. Bio sam na ratištu kao dragovoljac. Možete pitati i generala Antu Gotovinu za mene kakav sam bio borac. Evo, i ne mogu dobiti hrvatsko državljanstvo. Je li to pravedno? Što je još gore, ne mogu niti raditi bez papira. Mi Romi, jedino što možemo jest skupljati željezo. Danas mi je inspekcija zaplijenila sve što sam nakupio jer, kako su rekli, nemam otvorenu firmu. A kako da je otvorim? Najgore što još moram platiti i četiri tisuća kuna kazne. Kako da to platim kada mi ne dopuštaju da zaradim novac? – žali se Salih te ističe kako im nitko ne pomaže niti pita za njih.
– Nas se samo sjete prije izbora kad vide da im nedostaju glasovi. Gradonačelnik Milan Bandić koristio je upravo lokalne blatne ceste u svojoj kampanji obećavajući napredak i razvoj pa nije čudno što su gotovo svi mještani glasovali baš za njega. I kada dobije izbore, zaboravi na Rome i blatne ceste – kaže Salih.
Ne možeš pozvati doktora
Za razliku od Saliha, koji ima bosansko državljanstvo i može se kretati gradom, Safet nije u toj mogućnosti. Kako kaže, već godinu dana nije otišao u centar grada.
– Moj je životni san dobiti osobnu iskaznicu, da vidim kako grad izgleda uživo. Prošećem se desetak metara oko kuće i to je to. Nemam ni prijatelje, a nekoliko puta mi je pozlilo, pao sam u nesvijest, ali nitko nije mogao zvati doktora jer nemam zdravstveno osiguranje – kazao je Safet.
Ističe kako je većini Roma nemoguće dobiti dokumente pa ne žive normalnim životom jer su u stalnom strahu da će im policija pokucati na vrata.
Sve te životne brige i problemi s kojima se svakodnevno suočavaju Romi u Kozari putevima preko noći su postali nevažni i danas im je prioritet kako sačuvati živu glavu i svoju teško stečenu imovinu. Svi su zabrinuti za svoju budućnost i vjeruju kako je to tek početak. Misle kako je trenutačna politička situacija i atmosfera pogodna za napade na nacionalne manjine, u što vjeruje i 45-godišnji ratni vojni invalid Suljo Seferović, u čije je dvorište bačena bomba.
– Ako smo mi Romi sada meta, tko je sljedeći? Srbi, Židovi? Kome mi to smetamo? Ja ovo shvaćam kao napad na sve nas, mogu slobodno reći i napad na Hrvatsku. Nikad do sada nismo dobivali prijetnje niti imali problema sa susjedima. Živimo u slozi i svoju djecu tako odgajamo. Ne znam kakav je to čovjek koji je mogao bombu baciti na dječji vrtić i kuću punu djece. Ako je to poruka koju je netko htio poslati, pitam se tko i s kojim to bolesnim ciljem? – ogorčen je Seferović.
Iako se nakon bacanja bombe na vrtić nagađalo da je to sukob unutar romske zajednice, bacanje zapaljivih sredstava na baraku romske obitelji pobija takvu tezu. Nasuf Saleh, brat vlasnice barake na koju je bačeno zapaljivo sredstvo, kaže kako je sreća spasila njegovu sestru i obitelj.
– Moja je sestra čula kako psi laju i ustala da vidi što se događa. Vidjela je kako netko trči ulicom i odmah zatim je buknuo požar. Tako je uspjela spasiti sebe i obitelj. Da su spavali, sigurno bi se ugušili i izgorjeli. To je napad usmjeren prema nama, Romima. Žele nas iseliti iz Hrvatske. A kamo da idemo? Imam ženu i 12-ero djece i ne tražim ni od koga ništa. Radim i snalazim se kako da prehranim obitelj. Nemam socijalnu pomoć ni dječji doplatak – kazao je Nusuf te istaknuo da je policija nakon očevida otišla i da su opet ostavljeni na milost i nemilost huligana i rasista. Stoga su odlučili organizirati svoje noćne straže kako bi spriječili takve izgrede.
To nije bilo slučajno
I dok ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić tvrdi da je pogrešno te napade kvalificirati kao napad na Rome te to stavljati u bilo koji kontekst, saborski zastupnik romskih manjina Veljko Kajtazi optužio je upravo ministra unutarnjih poslova da ne štiti romsku manjinu.
– Ne možemo reći da je to sasvim slučajno. Vjerojatno je posrijedi nešto na čemu bi trebalo puno raditi. Mislim da prvi događaj koji se dogodio nismo shvatili ozbiljno, već previše olako. I tu je veliku grešku učinio ministar unutarnjih poslova gospodin Vlaho Orepić – kazao je Veljko Kajtazi. Naglašava kako će čekati nekoliko dana i vidjeti što će pokazati istraga, hoće li ministar unutarnjih poslova i policija pronaći i kazniti počinitelje.
– Ako ne, ja ću poduzeti sve mjere kako bih zaštitio romsku manjinu. Ovo što se dogodilo mogu počiniti samo ljudi bolesnih umova. To me podsjetilo na napade koji su se na Rome dogodili u Bugarskoj, Francuskoj, Italiji koji su imali rasističku pozadinu. Ja već danima govorim i molim da policija nadzire taj dio grada jer se u njemu česti incidenti, ali i sva ostala mjesta diljem Hrvatske gdje se nalaze romska naselja. Da je bilo ophodnji, ovoga ne bi bilo. Bojim se da se ovo ne proširi i na ostala romska naselja jer taj incident ne možemo nazvati slučajnim – naglasio je Kajtazi.
– Ako se za prvi slučaj nagađalo da je riječ o međusobnim obračunima, nakon posljednjeg slučaja nema ni govora o nečemu takvom. Riječ je o siromašnoj obitelji koja nije bila u sukobu ni skim. To su ljudi koji su došli iz Makedonije i s Kosova i koji žive od skupljanja starog željeza, koji su jedva napravili tu baraku u kojoj žive. Pozivam premijera Oreškovića, predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, ali i predsjednika sabora Željka Reinera, da se ne ogluše i da iznesu u javnost svoje mišljenje i stav o Romima i napadu na njih. Neka izađu na teren i posjete naselje Roma, kao što su posjećivali izbjegličke kampove, u znak solidarnosti s Romima. Isto tako, molio bih sve nevladine organizacije da se sad pokažu, da vidimo što možemo učiniti. To govorim zbog drugih razloga. Jer kada je riječ o većinskom stanovništvu, onda se svi javljaju i svi pružaju podršku i pomoć i rade humanitarne akcije – kazao je Kajtazi.
O mogućoj političkoj pozadini tih napada Kajtazi kaže kako je sve moguće.
– Ono što meni najviše smeta jest da, umjesto da se političari bave bitnim stvarima, oni se međusobno svađaju i gledaju kojem će se klubu prikloniti. Nitko ne govori o rješavanju problema Roma, nijednog političara u Hrvatskoj to ne zanima. Kada uđete u romska naselja, ne biste rekli da ste u 21. stoljeću, već u 18. ili 19., a Kozari putevi su samo nekoliko kilometara od središta grada. Najviše me žalosti što svi cijelo vrijeme Rome gledaju kao objekt, a ne kao subjekt. Kada je riječ o romskoj zajednici, kao da im nije stalo do rješavanja njihovih problema. Postavljam pitanje: što znači 17 tisuća Roma u Hrvatskoj? Ništa! Hrvatska je pokazala da može pomoći sirijskim izbjeglicama, kojih je 800 tisuća prošlo kroz našu zemlju. Pokazali smo da smo spremi, da smo humani, pokazali smo naše pravo lice i kako treba postupati… Hoću reći, da u Hrvatskoj postoji politička volja, problem Roma bio bi riješen – zaključio je Veljko Kajtazi.
Tako blizu, a tako daleko
Ana Dalipovski, predsjednica centra za provedbu integracija Roma u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji, članica Vijeća romskih nacionalnih manjina grada Zagreba te članica Svjetske organizacije Roma Roma ni lipen, najbolje je upoznata s problemima romske nacionalne manjine.
– Stanje i položaj Roma u RH i EU je osnovni zadatak našeg centra. Romi u Hrvatskoj jedna su od 22 priznate nacionalne manjine. Njihov položaj i uvjeti življenja godinama su bili na marginama društvenog interesa, što svakako pridonosi znatnom zaostajanju kvalitete uvjeta njihova življenja u odnosu na prosječnu kvalitetu uvjeta življenja većinskog stanovništva – kazala je Ana Dalipovski.
Ističe da je i Europska komisija upozorila kako Romi u Hrvatskoj imaju ograničen pristup zdravstvenoj skrbi, baš kao i oni u Bugarskoj, Francuskoj ili Njemačkoj, te žive u lošim higijenskim uvjetima, u pretežno izoliranim područjima na rubovima gradova. Baš kao u Kozari putevima, tako blizu, a opet tako daleko od centra glavnoga grada Hrvatske. •
>> Bacili kašikaru pred romski vrtić i udruge
>> Novi napad na Rome: zapalili kuću u kojoj je bila 16-mjesečna beba
