Kada zakaže sustav, nevladine bi organizacije trebale upozoravati na probleme. No u slučaju Branimira Glavaša zakazali su i sustav i nevladin sektor. Ako je ljudski život najveća vrijednost, u koju se svi kunu, zašto u trenutku dok čovjeku, zbog štrajka glađu, prijeti smrt, šute Crkva, HHO-o i Amnesty International?
Zašto nisu javno kazali da i osobe kojima se sudi zbog najtežih zločina imaju pravo na poštovanje temeljnih ljudskih prava u ovom slučaju prava na život? Zbog ovakva ignorantskog stava eventualna Glavaševa smrt u pritvoru zbog štrajka glađu, koji traje već 24 dana, past će na leđa države, koja je zakazala. No, postat će i mrlja na savjesti nevladinih udruga, koje su učinile najveći grijeh, a to je grijeh propusta. O tome je li Glavaš kriv za djela koja mu se za slučajeve "garaža" i "selotejp" stavljaju na teret odlučit će u konačnici sud, ali igranje ljudskim životom od Sabora preko Županijskog suda u Zagrebu pokazuje svu bezdušnost.
Zar saborski zastupnici misle da će nešto postići odgađanjem donošenja odluke o imunitetu dok se u isto vrijeme na slobodi nalazi devet osoba koje su osumnjičene ili nepravomoćno osuđene za ratni zločin?! A iznošenje u javnost Glavaševe medicinske dokumentacije, bilo da je riječ o liječnicima bilo o sucu Posavcu, krajnje je nehuman i nečestit potez, koji u konačnici, osim što je Glavaša natjerao na rigorozniji štrajk glađu, može značiti i njegovu smrt.
