Šest godina od smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudmana za njegovu suprugu Ankicu prošlo je brzo, premda kae da to nije kratko razdoblje u ivotu covjeka. Ne prode dan a da je netko ne podsjeti na ono što je Tudman bio i zahvali joj za sve što je ucinio za svoj narod i dravu. Uspomenu na svog supruga cuva i tako što polako, ali temeljito sreduje bogatu arhivu i dokumentaciju koje se nakupilo u Tudmanove 54 godine djelovanja i pisanja. Bude trenutaka kad uz tekstove i fotografije naviru draga sjecanja, a ima i dana poput današnjega kad, upravo na godišnjicu smrti, tuna što ga nema uz nju, pomisli kako joj nedostaje kao suprug, sugovornik, kao najbolji prijatelj kojeg je imala.
Gospodo Tudman, od smrti vašeg supruga u Hrvatskoj su se dogodila
dva kruga parlamentarnih izbora, postali ste prabaka, kako se danas osjecate
bez supruga i politickog partnera?
–
Jasno da sam na današnji dan ispunjena tugom što moj Francek nije sa
mnom, s djecom, s unucadi i s cetvero praunucadi koji su se rodili nakon Didine
smrti. No tu su i osjecaji ponosa i zadovoljstva što je moj suprug, prvi
hrvatski predsjednik, jedan od najzaslunijih ljudi za stvaranje suverene
i samostalne hrvatske drave. Šest godina poslije otvoreno kaem
da Tudman podjednako nedostaje meni i obitelji kao i Hrvatskoj.
Brojne ulice, trgovi, škole nose Tudmanovo ime širom naše
zemlje, ali nema ga u Zagrebu. Moete li to komentirati?
–
Da, svjedoci smo kako mu hrvatski narod odaje priznanje i pocast time što
u više od stotinjak gradova i mjesta postoje trgovi i ulice koji nose Tudmanovo
ime, a tu su i škole i spomenici. Javljaju mi da je cak u dalekom Brisbaneu
u Australiji podignut spomenik pa je stvarno alosno što glavni grad
Hrvatske, njegov Zagreb u kojem je ivio, djelovao i donosio najvanije
povijesne odluke u stvaranju drave poput osnivanja HDZ-a i niza drugih,
nema ni jednog obiljeja o dr. Franji Tudmanu. Smatram to civilizacijski
nedopustivim i za to podjednako krivim sve koji su od njegove smrti bili na vlasti,
ukljucujuci i današnji HDZ u kojem se vec dvije godine samo raspravlja o
toj temi, a ništa ne cini.
Je li vaš suprug ostavio oporuku prije smrti?
–
Ne, moj suprug nije ostavio obiteljsku oporuku i vjerujem da nije na to nikada
ni mislio. Ostavština, a to su kuca i autorska prava, podijelit ce se kako
je riješeno Zakonom o nasljedstvu. Da je planirao oporuku, znam da bi sigurno
napisao kako svom narodu ostavlja na cuvanje i brigu hrvatsku dravu koju
je uz pomoc svoga naroda i stvorio. On se doista brinuo za opstojnost i napredak
Hrvatske i znam da mu je zbog velikih pritisaka iz medunarodne zajednice najveca
briga bila – sacuvati dravu. Sigurna sam da moj suprug ni u snu nije
mislio da ce doci do svega što se dogodilo; u odnosima s Haaškim sudom,
u zahtjevima za progonom njegovih generala, u nebrizi o braniteljima. Na njegovu
grobu na Mirogoju, na dan kad je pokopan, jedna je majka poginulog branitelja
Domovinskog rata ostavila poruku koju cuvam. Na njoj piše: “Hoce li
Hrvatska moci, hoce li htjeti, hoce li znati, bez Tebe opstati?” Ima i
onih poput: “Vrati nam se, Franjo, trebamo te”, koje potvrduju da
je narod volio mog supruga, a njemu je to uvijek bilo vanije nego da
ga cijene predstavnici medunarodne zajednice.
Jeste li spremni bogatu dokumentaciju i povijesnu gradu koju posjedujete
predati buducem Muzeju dr. Franje Tudmana?
–
Tocno je da posjedujem mnogo materijala, zapisa, dokumenata, suprugovih dnevnika
iz kojih se moe išcitati što je sve radio i kako se borio za
svoju Hrvatsku. Svi ti dokumenti govore o hrvatskoj povijesti i vjerujem da ce
doci i taj trenutak kad ce biti otvoren Muzej dr. Franje Tudmana. Jasno, uza
sve dokumente iz 1989. do prvog sabora HDZ-a, koje takoder samo ja posjedujem
te one koje cuvaju u HDZ-u i dravnim arhivima. O tome još nema prijedloga,
a kad ga bude, o svemu ce odluciti zajednicki moja obitelj.
Kako obiteljski
obiljeavate suprugovu godišnjicu smrti. Dolaze
li k vama isti prijatelji kao i prije 10. prosinca 1999. godine?
–
Bit cemo na svetoj misi zadušnici koju kao Tudmanova obitelj dajemo svake
godine. Zatim cemo poloiti cvijece na grob, zapaliti svijece s ljubavlju
i s poštovanjem te ponosnim sjecanjem koje moja djeca i unucad cuvaju na
svog oca i djeda. Slijedi obiteljski rucak. Stari prijatelji koji su to u pravom
smislu rijeci bili, ostali su to i danas. Oni takozvani politicki prijatelji
nikada nisu iskreno zasluili takav epitet jer su takvi bili i takvima
se prikazivali dok se nije dogodila smjena vlasti.