Nakon velike napetosti koju je cijeli mjesec u Rusiji proizvodila napuhana kožna lopta, utakmica između Donalda Trumpa i Vladimira Putina oko političke prevlasti na kugli zemaljskoj dođe gotovo kao dodano vrijeme na kraju nogometnog summita. Tko očekuje ruski rulet, taj se grdno vara: sastanak Putin – Trump više je montiran kao operacija uzajamnog spašavanja nego kao obračun dvojice moćnika.
Ruski predsjednik poslije mjeseca velikog trijumfa u svojoj zemlji; svjetske nogometne igre prošle su u najboljem redu, sa svim što takav besprijekoran red može značiti, i dobro i loše za režim. Svi Putinovi protivnici, a ne samo pristaše, mogli su shvatiti što je sve moderni apsolutist u stanju učiniti.
Trump bi rado dolio benzina na plamen kad dalekovidnija polovica Engleza ne bi vidjela da se na antieuropskoj vatri oni prvi prže: britanski politički interesi mogu biti i dalje u Americi, ekonomski ostaju u Europi i kad se Britanija službeno oprosti s Unijom. Donald Trump nema moć da promijeni strateške činjenice; kod njega velike strategije i nema, i to je prvi problem njegove vanjske politike, s kojom kao paun hoda po Europi i Aziji i ruši ono što su prethodnici gradili.
Jedini kriterij ‘Amerika prva’
Američki predsjednik nije više nov; izgubio je taj popust jer je na vlasti već godinu i pol dana. U to su vrijeme u Bijeloj kući zametnuli predsjednički kompas koji je označavao smjerove vanjskoga kretanja pa Donald Trump putuje od diktatora do apsolutista, kao da je to američka tradicija obožavanja, ili podržavanja diktatura.
Nakon Kim Jong-una, posljednjeg komunističkog diktatora, kome je pružio pojas za spašavanje, američki predsjednik pohodi iz podjednako čudnih motiva i najmoćnijeg cara ruske postkomunističke demokrature Putina. Još da se na pol puta sastane s novoproglašenim „sultanom na Bosporu“ Erdoğanom, skupio bi lijepu kolekciju državnika koji bi u boljim demokratskim vremenima bili američki protivnici, a s njime postaju partneri u nedefiniranoj politici mijenjanja svijeta.
Sastaba Donalda Trumpa i Vladimira Putina
Treba još vidjeti može li od tog populističkog brašna biti ikakve pogače; zasad se dobro vidi jedino to da Trump demonstrira nepogrešiv osjećaj za prepoznavanje suvremenih diktatora. I da im priskače upomoć kad su u nevolji; da li (samo) zato da Amerika bude prva u svemu ili da oslobodi ostale zemlje opasnosti koje predstavlja sjevernokorejsko oružje i ruska agresivnost?
U svakom slučaju, predsjedniku SAD-a ne pristaje više titula "vođe slobodnoga svijeta“ koju su nosili njegovi prethodnici. Americi je sve teže čuvati ulogu "čuvara demokracije“ u svijetu koji poslije rušenja notornih diktatura Zapada u nered, u kaos i u anarhiju.
S Trumpom na čelu, sve lakše potiskuje sustav koji se do njega zvao "sustavom zapadnih vrijednosti“, a s njime se pokazuje kao vladavina novca, pod krinkom spašavanja sirotinje, a stvarno kao politika bogaćenja bogatih. Amerikanac nastavlja svoj put: agresivan, samouvjeren, samodopadan, lakše razgovora s Kim Jung-unom nego s Emmanuelom Macronom, vjerojatno će se s više poštovanja odnositi prema Putinu nego što se odnosi prema jednoj dami – Angeli Merkel – koja vlada zemljom njegovih predaka.
Što može biti posrijedi: odnos prema ženi, na što upiru prstom feministi, i drugi kritičari Trumpova stila (i stava), odnos prema pradomovini, čime barataju psiholozi, ili kompleks moćne (njemačke) države, na čemu inzistiraju politički analitičari.
Jedno je sigurno i potvrđeno: u njegovoj zamršenoj politici ne postoji zapadno savezništvo, ni demokratska solidarnost; postoji Amerika, ona mora biti i ostati prva, i postoji novac: tko ga više ima, taj je prvi! Cjelokupna američka visoka politika stane, na žalost, u tako prizemnu formulu.
Ekonomisti se ne slažu sasvim što će u zemlji ostati iza Donalda Trumpa, može li Amerika izdržati njegov protekcionizam, a da i sama ne plati visoku cijenu. Svijet je već postao drukčiji: Trump je razorio sve što su prije njega gradili drugi državnici i države (uključiv i SAD), da spriječe daljnju degradaciju čovjekove okoline, da otklone opasnosti u osjetljivim zonama Bliskoga istoka, da reguliraju svjetsko gospodarstvo i financije. Poredak u svijetu nije bio dobar za sve; Trump ga je (s)rušio a da nije imao ideju o drugom ili drukčijem poretku.
Njemu nije ni teško ni neugodno da Macronu nudi povoljniji trgovinski status ako izvuče ponovno Francusku iz NATO-a ili da u nastupu bijesa i koleričnosti optuži kancelarku Merkel da drži Njemačku u ropskom odnosu s Rusijom (zbog plina, valjda), a sam nakon toga otputuje Putinu.
U politici Trump se sve više izražava kao biznismen koji ulaže s mišlju na brzu zaradu.
U prvoj trećini svoga mandata, ispretumbao je vanjsku politiku da se ne zna ni tko pije ni tko plaća; prije je Amerika izvozila demokraciju, sada štiti i promovira državnike koji nemaju neku demokratsku cijenu na političkome tržištu. Jedini vladajući kriterij je da nema kriterija, osim „Amerika prva“.
To što toliko mijenja suradnike potvrđuje da ih ne okuplja na politici, nego na interesu, da ih ne veže zajednička politička platforma, nego ih razdvajaju predsjednikovi hirovi i kaprici. Improvizacija postaje zakon takve politike: prvo Donald Trump viče „hop”, a onda šalje šefa diplomacije Mikea Pompea u Pyongyang da istražuje teren na koji je skočio iz Singapura.
Susret s Vladimirom Putinom, opet na neutralnom terenu, ali bliži Rusu, potvrđuje drugu stratešku promjenu u američkoj vanjskoj politici u kratkoj Trumpovoj eri: američki predsjednik razbija povijesna savezništva i dijeli saveznike, a objektivno potpomaže državnike koji nisu na fonu američke tradicionalne, ili povijesne, političke doktrine obrane Zapada i njegovih vrijednosti.
Odbija, ili razbija Europu, s kojom je cijelo prošlo stoljeće Amerika gajila strateško savezništvo, vojničko, političko, gospodarsko, znanstveno, kulturno, a upleće se u kombinacije u kojima ni Amerika ni Europa nisu u prvome planu, niti iz današnje perspektive mogu sagledati što će biti s njim u takvim kombinacijama.
Nije sporno to što američki predsjednik odlazi razgovarati s ruskim vladarom; njegova država ima stratešku važnost, s kojom je bolje komunicirati nego je ignorirati, a sam Putin je – dok njemačka kancelarka mora voditi borbu za opstanak – najstabilniji, ako ne i pojedinačno najmoćniji, državnik na svijetu.
Njegova geopolitika manje je svedena na novac, a više na teritorij: Rusija je u posljednjih 10-ak godina osvojila, ili prisvojila, značajne dijelove susjednih država (Ukrajina, Gruzija), s kojima je nekad živjela u "bratskom zagrljaju“ Sovjetskoga Saveza; Rusija je, s Putinom na čelu, obnovila svoju staru imperijalnu ulogu u dijelovima Europe gdje sežu njeni strateški interesi ili duhovne (pravoslavne) veze.
U takvim uvjetima, sporno može biti to što Donald Trump nije otišao Putinu kao glasnogovornik Zapada, nego (samo) kao američki predsjednik. Umjesto dogovara s europskim saveznicima, Amerikanac je u sjedištu NATO-a punio akumulatore iz Putinove struje. Za Rusa je NATO "ostatak hladnog rata“ i trebalo bi ga raspustiti isto onako kako je pao Varšavski pakt.
Ne zaboravlja on, samo zapostavlja, da je istočni vojni blok formiran silom, da neruske države nisu u nj ulazile svojom voljom, ali su – kad im je povijest pružila priliku – iz njega izašle.
Da je ostao, u njemu bi uz Rusiju bilo još nekoliko azijskih republika, lišen nekadašnje europske supstance. NATO je preživio hladni rat, zato što je od samoga početka – osim pružanja vojne zaštite svojim članicama – bio i medij za zaštitu demokracije i demokratskoga poretka. Amerika se sto godina branila u Europi; Trump je upućuje da se sljedećih sto godina brani sama. Ako su njeni državnici mudri, neće propustiti takvu povijesnu priliku.
Putin je prava zvijezda, i zvjerka, među današnjim državnicima: izučio je zanat u školama KGB-a i ovladao Rusijom kako nitko nije uspio, ni s revolucijom, ni s demokracijom, poslije Petra Velikoga. On je ruski vladar, može se reći i car, s obzirom na količinu vlasti kojom raspolaže i na metode koje koristi. Njegovi se osjećaji ne vide ni kad je u kavezu s lavom, ni u vodi na temperaturi od -20 stupnjeva. Donald Trump je ušao nevin politiku, on rabi, i zlorabi, kadrove CIA-e, sam nema nikakvoga obavještajnog iskustva, sve što mu je u glavi, to mu je i na Tweeteru, a ne zna sakriti ni svoje obiteljske probleme.
Američki predsjednik ostavlja dojam da nije svejedno na koju je nogu toga dana ustao; ne zna sakriti osjećaje, osobito bijesa, dok ruski djeluje kao mumija. Dok Putin drži Lavrova da po njegovim nacrtima vodi diplomaciju dulje nego što je Staljin držao Molotova a Brežnjev „vječnoga“ Gromika, Trump već mora misliti na trećega ministra, jer je prvoga potrošio u internim svađama oko američkog stava prema Iranu, a drugog će brzo potrošiti, bude li ga morao slati da pere posuđe poslije njegovih gozbi kod diktatora.
Dogovor teško moguć
Rusija je čvrsto na strani Irana, jer im država ajatolaha jamči mnoge interese, osobito u susjedstvu; SAD ga stavljaju na svoj indeks, jer bi, navodno, mogla proizvesti atomsko oružje i ugroziti mir, šire od Bliskoga istoka. To se pitanje može odgoditi, teško se može riješiti. Sirija je nešto lakši problem, ali još uvijek – poslije svega što je ta zemlja pretrpjela, i kako je postala magarac preko kojega se svi veliki konji tuku – toliko složen da se na prvom rendez-vousu taj par može samo uhvatiti za ruke.
Politička suglasnost, možda; stvarni dogovor, teško. U slučaju ruske aneksije Krima svako bi američko razumijevanje bilo velik korak natrag. Mogu Trumpovi suradnici iščupati kojekakva povijesna ili etnička objašnjenja; kad bi SAD pristala na svršeni čin, ne bi samo zadala posljednji udarac savezništvu s Europom koja je zbog (veliko)ruske politike prema Ukrajini zavela sankcije Rusiji, nego bi proizvela pravu novu džunglu u međunarodnim odnosima: jači bi dobio pravo da tlači i da osvaja.
Politika bi se još jednom mogla potvrditi kao umijeće mogućega.
Donald Trump objavio da se SAD povlače iz nuklearnog sporazuma s Iranom
sad su u rangu nacista odvajanjem djece od roditelja