Kada razmišljate o našem sadašnjem premijeru ili nekom od naših bivših premijera, kažete li sebi – e to je skroman čovjek? Kada naši razni ministri ovog ili onog paradiraju po našim TV ekranima, uhvatite li se kako razmišljate – wow, taj čovjek stvarno radi naporno kako bi naš život bio bolji? Sada se možete prestati smijati, ali upravo to biste trebali misliti. Ponašaju se kao mali bogovi, a to nije ono što su trebali postati. Ako pogledamo podrijetlo riječi ministar, shvatili biste da naši ministri rade sve pogrešno. Misle da ministar mora izgledati važno, posjedovati što veću moć, imati bijesan auto i vozača koji ih vozika okolo, a u nekim slučajevima čine i druge neugodne stvari, ali to ću ostaviti sudovima i drugim tijelima pravde.
“Ministar” dolazi od stare francuske riječi “menistre”, što znači sluga, sobar, kućni pomoćnik, administrator ili zabavljač. Navodno, francuska riječ dolazi od latinskog “minister” što označava inferiornog, slugu ili svećenikova pomoćnika na misi, ministranta. Latinska riječ dolazi od pojma “minus” što znači manje ili podređeno.
Dakle, kako je “manje” postalo jednako napuhanom i arogantnom “više”? Ministri, kao sluge, trebali bi služiti kućanstvu, svom gradu ili kraljevstvu. Postoji prava moralna moć iza služenja drugima. Služenje oplemenjuje dušu, donosi svrhu životu i u kršćanstvu donosi otkupljenje i vječni život. Međutim, nisu svi sluge stvoreni jednakima. Jednima služenje oplemenjuje dušu, dok je s drugima suprotno – čini ih pokvarenima.
Čak i ponizni kućni pomoćnik ima moć. Kupuje zalihe za kuću, preporučuje drugo osoblje i čuje i vidi stvari koje Gazda ne bi želio da vidi i čuje. U svom ekosustavu oni imaju značajnu moć širenja bogatstva, radnih mjesta i informacija. Oni su širitelji moći. Ponekad je ta moć samo nuspojava obavljanja svojih poslova marljivo – ti sluge i nisu svjesni svoje moći, ne usmjeravaju je i ne zloupotrebljavaju. Za druge to postaje svrha njihove službe. U biblijskim vremenima skupljač poreza bio je sluga s privilegijima. Ministri koji su služili svojim monarsima u srednjem vijeku bili su sluge često mrzovoljnih vladara, ali imali su moć koja je generirala bogatstvo na razinama koje opravdavaju rizik gubitka glave... za neke.
Snaga sluga u oba slučaja bila je ograničena od vladara koji su pohlepu svojih sluga obuzdavali, barem u odnosu na bogatstvo države. Kada previše pohlepe znači da ćete izgubiti glavu, promislite dvaput prije nego što uzmete više od onoga što vam pripada. A onda je došla demokracija. Vi i ja smo postali mali kraljevi, barem u teoriji. Naša kolektivna volja, prevedena na glasove, predstavljala je željeznu šaku novog vladara s mnogo glava. Teoretski, to znači da svatko ima moć, kao što svi su imali imovinu u bivšim komunističkim zemljama. U praksi je značilo da nitko nije stvarno imao moć... nije bilo kralja. Ali i tada su postojali ministri i napunili su tu prazninu moći svojom ambicijom i apetitima. U teoriji su bili sluge; u praksi su postali novi kraljevi... na našu štetu. Znači li to da je demokracija loša? Ne, to samo znači da su naši ministri loši sluge. Dobrima služenje oplemenjuje dušu, dok je lošima zamrači.
Izvrstan članak gospodine Račić.