Dvadeset i jednu godinu nakon što je Deutsche Grammophone objavio album sa snimkom Chopinovih scherza, na svjetskoj glazbenoj sceni i diskografskom tržištu ovih se dana pojavio novi CD Ive Pogorelića. U povodu tog događaja vratimo se još jednom na intervju predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Hrvatskom tjedniku. Kakve sad to veze ima jedno s drugim?
Veza itekako postoji, jer upravo je Pogorelić bio jedna od tema tog razgovora u kojem je predsjednici upućeno i ovo prijekorno pitanje: “Niste se zauzeli, primjerice, da Pogorelić bude jedan od brendova Hrvatske, s druge strane na pojavu antihrvatskog djelovanja u kulturi niste reagirali... Znate li vi što uopće znači ime Ive Pogorelića u svijetu glazbe i kulture, možda je prvi među pola milijuna sjajnih pijanista, a nitko nikada iz Hrvatske s njim nije kontaktirao?” Zbog toga tko ga postavlja, kome ga postavlja i kako ga postavlja, te što sve u njemu spominje, to je pitanje prvi razlog zašto Ivo Pogorelić neće, ne može i ne treba postati nekakav “hrvatski brend”.
Čitava ta akcija brendiranja Hrvatske, što je omiljen predsjedničin hobi, počiva na pretpostavci da svijetu treba objasniti i poučiti ga koliko su ga zadužili razni Hrvati vlastitom pameću, talentom i radom. Međutim, posljednja stvar koja se spominje ili se uopće ne spominje u tim kampanjama jest ono što Hrvatska kao država čini da postane uzorna, uspješna i u prvom redu svim vlastitim građanima dobro, poželjno i ugodno mjesto za život. To što je Ivo Pogorelić kao poželjan “brend Hrvatske” spomenut u istoj rečenici s “pojavama antihrvatskog djelovanja u kulturi”, dodatni je razlog zašto veliki umjetnik neće, ne može i ne treba postati “hrvatski brend”.
Hrvatski tjednik inače je poznat i slavan upravo po svojoj “kulturnoj rubrici” u kojoj se budno detektiraju, osuđuju i napadaju “antihrvatska djelovanja u kulturi”. Znači li to da je djelovanje Ive Pogorelića u kulturi “prohrvatsko”? Kako bi se to, recimo, novi CD Ive Pogorelića mogao iskoristiti, samo kad bi se hrvatska predsjednica za to založila, za hrvatsku stvar i “brendiranje Hrvatske”? Na nesreću Hrvatskog tjednika, na tom CD-u uopće nigdje ne piše da je Ivo Pogorelić Hrvat, ali na njihovu sreću ni to da je rođen u Beogradu, gdje je dobio temelje svoga glazbenog obrazovanja i odakle je već kao dječak otišao nastaviti školovanje u Moskvu.
Nadalje, nakon što je u program svoje prve davne Jugotonove ploče uvrstio i jednu skladbu Milka Kelemena, Pogorelić ne izvodi djela hrvatskih skladatelja. Na novom CD-u su Beethoven i Rahmanjinov, a na omotnici znak velike svjetske diskografske kuće Sony Classical. Direktor u Sonyju, s kojim je Pogorelić proljetos potpisao ekskluzivni ugovor, Bogdan je Roščić, Austrijanac rođen u Beogradu. Ako je to možda i rezultat slučaja, nimalo slučajno, nego zbog njegove kompetentnosti i upućenosti sam Pogorelić je za autora teksta u knjižici CD-a odabrao sjajnog beogradskog glazbenog novinara i muzikologa Stefana Cvetkovića. Može li sve to progutati filoustaški i antisrpski Hrvatski tjednik?
Meni je, primjerice, vrlo drago što je Ivo Pogorelić Hrvat i što je odmah 1990. godine, premda je mogao izabrati i mnogo atraktivnije i u svijetu uvažavanije putovnice, odabrao biti državljaninom Republike Hrvatske, što je i danas. Bilo mi je drago i što je svojedobno jedan od svojih genijalnih recitala u Londonu kojem sam imao sreću prisustvovati posvetio prikupljanju novca za očuvanje i obnovu hrvatske kulturne baštine razorene u ratu, te što je za tu svrhu svojim imenom i autoritetom osigurao čak i pokroviteljstvo kraljevske obitelji. Ali, za njegovu umjetnost, za njegov beskompromisni istraživački pijanizam, nacionalnost, etnička pripadnost i državljanstvo sasvim su sporedne stvari.
Bilo mi je drago i kada sam, na poziv samog maestra, bio prisutan na jednom njegovu sastanku s političkim vodstvom jednog velikog hrvatskog grada kojem je izložio niz svojih vrlo uzbudljivih i atraktivnih ideja. Nudio je svoje ime, nudio je svoju prisutnost i takoreći već gotovo projekt jednog modernog i prelijepog glazbeno-umjetničkog centra. Lijepo su ga primili, pristojno saslušali i nakon toga uglavnom više nisu ni prstom maknuli da se takvo što ostvari i da Hrvatska dobije lokaciju i točku u kojoj bi Ivo Pogorelić za našu zemlju bio trajno vezan i na koju bi, zbog njega, dolazio čitav svijet. To bi, eto, bio dobar potez “brendiranja”, povezivanja Ive Pogorelića s Hrvatskom. Samo, da bi se takvo što ostvarilo, hrvatska je država i sama trebala nešto stvoriti, pokrenuti, platiti, sagraditi.
Nije točna ni konstatacija Hrvatskog tjednika da “nitko nikada iz Hrvatske s njim nije kontaktirao”. Bio sam na nekoliko čudesnih koncerata Ive Pogorelića kojima je on davao osobnu podršku nastojanjima manjih sredina da stvore i kupe nešto novo, primjerice jedan vrhunski koncertni klavir. Baš kao što je osobito, sve do njegove smrti, cijenio i jednog hrvatskog političara čiji je projekt gradnje Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu svojim koncertima svojedobno svesrdno podržavao. Bio je to Stipe Šuvar. A evo što je gospođa Grabar-Kitarović odgovorila Hrvatskom tjedniku na pitanje o Pogoreliću: “Napravili smo koliko smo mogli, nemojte precjenjivati ni podcjenjivati mogućnosti jedne osobe. Uvijek se svatko može uključiti.
Osim toga, predsjednik ne smije zamjenjivati druge institucije. Predsjednik nema operativne resurse nadležnih ministarstava i državnih ureda”. Naravno, osim kada treba putovati i ludovati po nogometnim i inim sportskim stadionima u hrvatskom dresu. Za mene je Ivo Pogorelić itekako hrvatski brend, umjetnik zemlje kakvu još sanjamo sa sve većom izvjesnošću da ćemo s tim neostvarenim snom i umrijeti. I sreća je da njegova umjetnost ne navlači nikakve dresove. Tako je i njegov novi CD utočište. Prve note Druge sonate Sergeja Rahmanjinova zvuče baš poput skoka s ljestvice b-mola u dubinu u kojoj vladaju smisao i ljepota i do koje ne dopiru buka i bijes što tutnje Hrvatskom gore na površini, u plitkoj i opasnoj površnosti.
Ivo Pogorelic je vrhunski umjetnik. Ja svaki put kad cujem sonate Domenica Scarlattia u izvedbi Ive Pogorelica, bude praznik za usi i dusu.