Osječanka Renata Kasač dvije godine živi u Haitiju, u glavnom gradu Port-au-Princeu, s dvije male kćeri i suprugom Davorinom koji radi za Ujedinjene narode. Odmah nakon potresa za Večernji list opisala je kaos i tragediju koji su pogodili tu siromašnu državu. Veze s Haitijem su loše, a s Renatom komuniciramo mailom oko tri sata ujutro po našem, odnosno u 21 po lokalnom vremenu.
U to vrijeme u kući Kasačevih upale generatore kako bi imali malo struje i tad nakratko uključe računala. Ovako je bilo u četvrtak u razrušenom gradu...
Počela je evakuacija, ali mi ostajemo. Vratili smo se kući iz baze Ujedinjenih naroda. Čitava je, nemamo struje, ali barem spavamo u vlastitim krevetima. Inače, struje nema ni kad je situacija normalna.
Dolazila bi navečer na nekoliko sati, ali nikada u isto vrijeme. Vodu imamo iz tanka na krovu, a dokad će nam trajati, ne znamo jer nema struje da ga napunimo. Sve kuće ovdje imaju generatore i invertere koji se pune i rabe kad nema gradske struje.
No, budući da nema benzina ni dizelskog goriva, štedimo i samo navečer upalimo na koji sat generator da malo ohladimo hladnjak, da nam baš sva hrana ne propadne i da se malo obasjamo svjetlom i spojimo na internet. Trgovine ne rade, škole i vrtići također. Kažu da sigurno mjesec dana neće biti otvorene, a možda i dulje.
U njih će smjestiti ljude koji su ostali bez kuća, a ima ih i previše. Pokraj naše kuće nalazi se sirotište, a kako je srušen zid koji nas dijeli, vidim da je dvorište puno ljudi koji tamo spavaju. Ima i nekoliko šatora. Čujem ih kako pjevaju i mole se prije spavanja. Ovdje je mrak već poslije 17 sati tako da idu rano na spavanje. Srušeno je jedna velika samoposluga – jedna od boljih, ako ne i najbolje opskrbljena.
Tamo smo svi kupovali jer je hrana uvijek bila dobra. Imali su svoje generatore. U drugima se znalo dogoditi da kupimo pokvareno meso. Bila je dupkom puna. Sad odande kamionima odvoze mrtve. Pokraj Karibbean Marketa bio je koledž u kojem se održavala nastava kad je udario potres.
Djevojka koja nam čisti kuću tamo popodne pohađa nastavu, uči za medicinsku sestru. Bila je tamo u vrijeme potresa. Jedva je uspjela istrčati iz škole. Kaže da je mnogo učitelja poginulo. Raščišćavanje ruševina je počelo. Na tome radi kineski vojni kontingent, a danas je velik broj ljudi stigao iz Dominikanske Republike u pomoć.
Dobrovoljci i Crveni križ su tu. Ulice su pune ljudi koji hodaju, traže rodbinu, prijatelje. Ne voze taptapovi (mali šareni autobusi, glavna sredstva javnog prometa, op. a.) jer nema goriva, jedino privatni automobili, tko još ima benzina, što je i dobro u neku ruku jer su ulice barem prohodne.
Ovdje se inače vozi između pet i 20 kilometara na sat. Ceste su uske i loše, zakrčene automobilima i ljudima. Redovitih letova nema. Sirotinja spava po dvorištima, bogatiji su se snašli kod prijatelja i rodbine. Proradili su telefoni, ali je teško uspostaviti vezu, a evo, i internet radi, samo nema struje pa je teško održavati kontakt.
Mi smo dobro. Svi zaposlenici UN-a rade po cijele dane i noći. Jučer su neki uspjeli odspavati dio noći u krevetima, a većina je ostala u UN-ovoj bazi i spavala po uredima. Moj muž je otišao jutros u pet. Sad je 21.30. Još ga nema.
Saljemo pomoc a slat cemo i dalje.