U srpnju 2017., kada je tragedija u francuskom turističkom gradu Nici zgrozila i rasplakala cijeli svijet, postalo je jasno kako propagandi monstruozne tzv. Islamske države nisu dovoljne snimke barbarskih odsijecanja glava, guranja neprijateljskih vojnika pod tenkove ili bacanja žrtava sa zgrada. Bio je potreban snažan udarac kršćanstvu u samom srcu europskog kontinenta, a to su bile brutalne scene gaženja kamionom nevinih ljudi na šetnici Azurne obale, s ciljem transferiranja nedvosmislene poruke da više nitko i nigdje nije siguran. Nešto kao: “Stigli smo i u vaše dvorište”.
Dvije godine kasnije, hrvatska javnost do srži je potresena scenama koje su putem medija stigle u svaki dom, onim s odmorišta pokraj Novske gdje su u naletu kamiona bez kontrole smrtno stradale dvije djevojčice, dok su dvije djevojke teško ozlijeđene.
Premda paralela između francuskog i hrvatskog slučaja suštinski ne postoji - jer ih ipak vežu beživotna tijela razasuta po asfaltu - vozač kamiona Ivan Filipović (60) otrpio je, i još uvijek trpi, javni linč jednakog intenziteta kao mahniti masovni ubojica iz Nice, Tunižanin Mohamed Lahouaiej Bouhlel.
Treba i to razumjeti: dva mlada života na putu na more skončala su u crnoj zemlji svoje rodne Slavonije, dok se treća žrtva još uvijek bori za život. Umjesto svojega oca koji to ne može, javnost je za oprost zamolila Ivana Filipović, kći uzorna oca, kako je napisala u otvorenom pismu, koji je s kamionom godinama prelazio milijune kilometara da bi prehranio njihovu obitelj, školovao nju i sestru, bez ijedne nezgode.
Vozačeva kći još puno toga ne zna, ali sigurno zna, rekla je, da to ne bi učinio namjerno. U više navrata u pismu izrazila je najiskreniju sućut obiteljima djevojčica, dodajući kako njezina obitelj moli za ozdravljenje dviju teško nastradalih djevojaka. Ubrzo se doznalo i to da je Filipović, vozač pred mirovinom s 40 godina iskustva na cestama diljem Europe, na svojem posljednjem putovanju trpio nesnosne bolove u kralježnici zbog čega se prethodno javio u Hitnu pomoć, što je ujedno i brutalno skupa lekcija za sve one koji misle da se bez posljedica može izdržati raditi do 67. godine života.
Pa ipak, bijes kojim je Filipović otpraćen iza rešetaka usporediv je samo s onim što je izazvao monstrum s Paga koji je svoju djecu pobacao kroz prozor.
Neopisiva je ta lakoća bacanja blata na vozača, koje po njemu pršti sa svih internetskih platformi, dok u anonimnosti svojega doma sjedamo na forume i društvene mreže i sudimo, sve dok tako jednoga dana ne bude suđeno i nama.
Na Filipovićevim je leđima težak križ koji će nositi sve dok je živ, teret križa ubojice koji to nije želio biti, koji će osjetiti, kao što već osjećaju, i njegova djeca koja su na mnogo načina ostala bez oca. No, samo je na roditeljima djevojaka hoće li mu ikada oprostiti za ono što je učinio, a na svima nama je da se tragedija kod Novske i dvije nedužne dječje duše nikada ne zaborave.
Pa ni to da svaki kilometar ceste svakoga dana potencijalno vodi u zatvor ili na groblje te da svatko od nas u treptaj oka može biti Iva ili Renata, ali i Ivan Filipović.
Dobar clanak. Korektno razmisljanje