I 22 godine nakon vukovarske tragedije Vukovar živi kao neizbrisivo, žalosno i većinski hrvatsko sjećanje. No uz njega je vezana i trajna podjela na Hrvatsku koja je s tim gradom nekoć svagdan iskreno i bolno patila, odnosno na manji dio države koji je spram njega bio ravnodušan i nehajan. Takva su oprečna osjećanja tu i danas. Sprečavanje državnoga vrha da se priključi vukovarskoj koloni sjećanja samo je privid nastajanja novih podjela. To je zapravo samo varka i nastavak već spomenutih starih. Grubo rečeno: hrvatska je realnost i u Vukovaru pokazala da je raskoljena na nepomirljivu diobu – živjeti za Hrvatsku i živjeti od Hrvatske.
Nakon politički nerazumnog tvrdoglavljenja premijera Zorana Milanovića i nasilnoga guranja ćirilice u Vukovar moglo se očekivati da će to u još uvijek nacionalno preosjetljivoj Hrvatskoj izazvati gnjev, gorčinu i otpor. Vukovar naime nije obični grad, on je hrvatski simbol. Ćirilica u njemu stoga može biti obično i neutralno pismo samo za Milorada Pupovca! To ne može tvrditi kao pametan čovjek i jezikoslovac, nego jedino kao politički licemjer. Pupovac naime dobro zna da su i svi predratni natpisi u njegovim rodnim Ravnim kotarima, gdje je obično pisalo “Ovo je Srbija”, bili ispisani upravo ćirilicom. Kako onda ratna ćirilica u Vukovaru, gdje četnici paradiraju pod crnim barjakom ispisanim ćirilicom, može biti nešto neutralno odvojeno od divljaštva učinjenoga nad tim gradom?
Ni predsjednik Ivo Josipović ne može biti izuzet od vukovarske ljutnje. Njegov svojedobni vukovarski susret sa srbijanskim mu prijateljem Borisom Tadićem bio je zapravo više hinjenje Tadićeve isprike Vukovaru i Hrvatima nego njegova iskrena namjera. Kasniji beogradski posjet novome srbijanskome predsjedniku, zakletome četniku Tomislavu Nikoliću koji je ratovao protiv Hrvatske mogao je jedino produbiti nepovjerenje prema srpskim iskrenim namjerama spram Hrvatske. Osim toga, taj isti Nikolić netom prije Josipovićeva posjeta govorio je o Vukovaru kao srpskom gradu u kojemu Hrvati nemaju što tražiti! Kako onda da nakon svega toga okupljeni u Vukovaru dočekaju Josipovića kao predsjednika Hrvatske uz počasti koje mu dolikuju?
“Vukovarska Hrvatska” sigurno zna da naš predsjednik i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić sa Srbijom pregovaraju čak i o mogućem povlačenju hrvatske tužbe za genocid. Kako onda mogu očekivati da u Vukovaru, u kojemu je genocid započet, budu blagonaklono i s dobrodošlicom dočekani? Tko ih je politički ovlastio da uopće o nečem tako nacionalno važnom, osjetljivom i povijesno bitnom pregovaraju s predstavnicima nekadašnjih agresora? Hrvatska tužba za genocid ne može biti predmetom trgovine, pogotovo nekakve trampe sa srpskom pravnom i historijskom krivotvorinom. Što je pristiglo hrvatsko političko vodstvo u Vukovaru nakon toga moglo očekivati nego da bude “usmjereno na sporedni kolosijek”?
Poslije vukovarske blamaže vladajućih i mogućega rezultata skorašnjega referenduma o braku, koji će po svemu sudeći biti protivan volji vlasti, logično bi i legitimno bilo očekivati pad Vlade i nove izbore. No hrvatska je tragedija što za ovakvu lošu vlast mi zapravo i nemamo prave alternative. HDZ je politički neuvjerljiv, moralno kompromitiran i svjetonazorski mlohav i najvjerojatnije još jedna hrvatska iluzija. Prave Hrvatske najvećma nije ni u sadašnjem vodstvu koje katastrofalno vodi Hrvatsku. Možda bi se to moglo pokazati i na nepolitičkoj razini. Koliko je naime ministara ove vlasti vidjelo ili pročitalo što su neke umjetnički senzibilne duše rekle, napisale ili snimile u Vukovaru? Koliko ih je naime pročitalo ratnu prozu legendarnoga Siniše Glavaševića, njegove Priče iz Vukovara? Stotini tisuća domoljuba okupljenih ovih dana u Vukovaru možda još u sjećanju odjekuje sonorni Glavaševićev glas, mnogima i njegov zapis: “Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? (...) Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?” Tko će pak, današnji Vukovar i podijeljenu Hrvatsku iznijeti iz mraka?
