Kako se iz međimurske ravnice, iz Preloga, gradića s 8000 stanovnika, u kojem je rođen 1961., nakon školovanja na prestižnom Yaleu popeti na vrh nebodera u New Yorku i kao jedan od vodećih bankara Citibanka pratiti kolanje financijskih tokova po svijetu, a potom osnovati tvrtku danas poznatu kao PressReader? Miljenko Horvat objasnit će nam kako. No prvo ćemo proći neke aktualnosti. Što se to, pitamo ga, događa u SAD-u?
– Ekonomska slika utječe na društvena previranja ne samo u SAD-u, nego i u bilo kojoj drugoj državi. Ekonomija i standard života utječu na društvena previranja u Indiji, Kini ili Rusiji. U SAD-u je to specifično samo po tome što je tamo već dosta dugo standard relativno visok, a kad su osnovne egzistencijalne potrebe pokrivene, ostaje otvoreno pitanje je li to koliko tko ima pravedno i dobro, ima li potrebe za redistribucijom imovine i tome slično. Na takvim se temama dižu emocije. Zahtjevi da se nekima više uzme da bi drugi imali više svakako su kontroverzni i potiču snažne reakcije – kaže Miljenko koji s obitelji živi u Kaliforniji, nedaleko od Los Angelesa. Kad 90 posto stanovnika, dodaje, ima donekle riješena osnovna ekonomska pitanja, tada se i problemi poput klimatskih promjena mogu podići do razine egzistencijalne krize. Prošlo je nekoliko tjedana od Bidenove inauguracije, posve netipične u američkoj povijesti.
Odrastao u Prelogu
– Vrijeme predizborne kampanje i do samih izbora bilo je turbulentno kao nikad prije u Americi. Društvo je bilo krajnje polarizirano i puno je ljudi sa strahom i tjeskobom očekivalo rezultate izbora. Na obje strane. Osjećaj je nekako bio da se “može bilo što dogoditi”, a na to nismo navikli. Danas je jasno da je dosta toga u tim danima bilo bez osnove, no ipak je razumljivo zašto su ljudi tako reagirali. A inauguracija Joea Bidena bila je onakva kakva je trebala biti: staložena, mirna i s ponudom da se političke nesuglasice razriješe. Koliko će se to primjenjivati u praksi, tek trebamo vidjeti – dodaje Miljenko koji je nakon studija na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, koji je završio u roku od tri i pol godine jer je kao izvrstan student dobio mogućnost polaganja četvrte godine unaprijed, odlučio školovanje nastaviti upravo u SAD-u. Zato i ovaj opširniji američki uvod. Je li ga već kao mladića privlačio “američki način života”?
– Ne, upravo obrnuto. Kad sam studirao na Yaleu, prvi dojam Amerike i američkog načina života bio mi je dosta negativan. Činilo mi se da je sve previše komercijalizirano, da su ljudski odnosi, pa čak i prijateljstva, većinom površni. Zato mi je, kad sam nakon studija tražio posao, jedan od najvažnijih kriterija bio da me što brže pošalju nekamo izvan Amerike. Inicijalni razlog za studij u Americi bio je sasvim drugačiji i dosta idealističan. Naime, tijekom studija u Zagrebu zainteresirala me politička filozofija, a da bih mogao čitati knjige o modernoj teoriji demokracije u originalu, odlazio sam u Američki centar na Zrinjevcu, u njihovu biblioteku. Tamo sam našao materijale o studiju na američkim sveučilištima i vidio da su najbolji programi u školama tipa Yale ili Columbia University, koji me također primio, no ipak sam se odlučio za Yale. Kad sam odlazio na Yale, bio sam uvjeren da ću se vratiti i raditi kao novinar ili profesor na fakultetu – otkriva.
Yale je izabrao jer su mu ponudili besplatno školovanje i stipendiju. Na Columbiji bi morao plaćati stan i hranu, a to si nije mogao priuštiti.
Odrastao je u obitelji u Prelogu, gradiću u Međimurju, u kojoj se cijenilo obrazovanje više nego kupnja nekretnina. Otac Vladimir bio je ugledni veterinar, a majka Anđela profesorica geografije u osnovnoj školi. Miljenko ima starijeg brata Dubravka koji je također ostvario zavidnu karijeru, bavi(o) se također financijama i poduzetništvom, a od 1993. vodi jedan od najpoznatijih restorana u središtu Moskve, legendarni Dorian Gray, s pogledom na Kremlj. Tu je, vele, dolazio jesti i Vladimir Putin.
I Miljenko je jedno vrijeme radio u glavom ruskom gradu, no o tome nešto kasnije. Nakon Yalea, na kojem je diplomirao međunarodne odnose i financije kao najbolji u klasi, pa je imao čast da mu pehar uruči bivši njemački kancelar Helmut Schmidt, zaposlio se 1985. u tada najvećoj američkoj banci Citibank u New Yorku, i uspinjao se hitro po ljestvici, doguravši do položaja na kojem je mogao odobravati kredite od pet milijuna dolara naviše. Do te pozicije trebalo mu je upola manje vremena nego ostalim potpredsjednicima. Takav slučaj, priča se, nije do tada zabilježen u toj banci. Najveći bankarski uspjeh u Citibanku postigao je, veli, suradnjom s Narodnom bankom Jugoslavije.
– Da, rekao bih da mi je to bio prvi veći uspjeh što se poslovnog života tiče, no vjerojatno najvažnija stvar koju sam poslovno postigao bilo je otvaranje Citibanka u Rusiji 1993. godine. Što se Jugoslavije u tom razdoblju od 1988. do 1991. tiče, to je bilo vrijeme kad je cijeli blok SSSR-a bio u raspadanju, kao i Jugoslavija, iako iz drugih razloga. U Jugoslaviji je u to vrijeme već bilo poslovnih ljudi koji su htjeli raditi po drugačijim principima nego što je socijalističko samoupravljanje, a mi smo samo bili na pravom mjestu u pravo vrijeme, s dovoljno znanja da razumijemo bolje od drugih što se događa i kako to oportunistički iskoristiti – prisjeća se tog turbulentnog razdoblja.
Radio je i na poslovima međunarodnih korporativnih financija, a jedno kraće vrijeme živio je i u Keniji. Iz Citibanka su ga 1993. poslali u Moskvu, kako bi se pokušali proširiti na novootvoreno rusko tržište. U jednom je razdoblju tri tjedna provodio u Moskvi, a jedan u New Yorku. Skupljao je milijune kilometara u zrakoplovnim kompanijama kao od šale. Biti bankar u Rusiji u to je vrijeme bilo zeznuto, pa i po život opasno.
– Svi smo osjećali da smo usred nekih velikih promjena kakvih nigdje nikad prije nije bilo, a kako se ispostavilo, ni poslije. Rusija je u to vrijeme prolazila totalnu društvenu transformaciju bez presedana. Prije Oktobarske revolucije nije bilo eksplicitne ideologije i pojavila se nova ideologija koja je bila institucionalizirana represijom. U Rusiji 90-ih godina jedna eksplicitna ideologija je odbačena i pojavio se vakuum – čime ispuniti taj prostor da bi sve u društvu imalo neku osmišljenu osnovu? Eksperimentiralo se s religijom, “tržišnim kapitalizmom” i kojekakvim varijantama “državnog kapitalizma”. Kao i u svemu drugome, Rusija je na kraju bez nekakvog osmišljavanja evoluirala u to što je danas. Ja to zovem “kapitalizam klana nafte” – kaže.
Bavio se, osim bankarskih, i drugim poslovima. Bio je, na primjer, član savjetodavnog odbora instituta za poduzetništvo u poslovnoj školi na Sveučilištu British Columbia i član savjetodavnog odbora tvrtke IBS. Bio je i gost predavač na sveučilištima Stanford i Berkeley.
Veliki ljubitelj novina
Razvijao je i vlastite poslovne projekte. Jedan od njih, nastao u suradnji s nekolicinom zaljubljenika u informatiku i novine, jest tvrtka Newspaper Direkt, danas poznata kao PressReader.
– Bili smo veliki ljubitelji novina. U to vrijeme nisam mogao zamisliti dan u kojem ne bih redovito pročitao barem troje dnevne novine, a budući da smo puno putovali, pronaći svježe primjerke izvan država u kojima se tiskaju bilo je dosta teško. Kad bih se i dočepao primjerka, bile su već stare dva ili tri dana. To nas je dovelo do ideje da stvorimo digitalnu centralnu lokaciju na kojoj se može pronaći bilo koji sadržaj bilo kojeg izdavača u svijetu. Lako je zamisliti, ali puno teže ostvariti, no uspjeli smo u većoj mjeri. Ta tvrtka i dalje postoji kao PressReader i sada je 100 posto digitalna, dok smo u početku imali i fizičke kopije novina. Posluje dobro, a ja sam iz nje izašao pred gotovo 20 godina, kad sam prodao svoj udjel – kaže.
Laserskim printerima printali su na početku te poslovne avanture novine u luksuznim hotelima, a prije toga su od izdavača iz cijeloga svijeta ishodili autorska prava za printanje. Koristimo priliku i pitamo ga kako gleda na to što izdavači uspijevaju isposlovati da im Google plaća za prenošenje njihovih članaka?
– To je proces koji se vratio u stadij na kojem smo već jednom bili – prvo su bile novine, onda su novine imale svoje sajtove koji su prvo bili besplatni, a poslije se probalo s pretplatom. Što se tipičnog sadržaja novina tiče, na njemu se može zaraditi samo na dva načina, ili netko plati da ih čita ili se uz njega mora staviti reklama. Ako ljudi ne plate Googleu za čitanje, a Google im servira reklame, onda je sasvim realno da Google treba platiti dio prihoda od te reklame onima koji daju sadržaj – smatra.
Miljenko posljednjih 15 godina radi u investicijskom fondu Riverside, u kojoj se okupila skupina privatnih investitora koji ulažu u tvrtke čije poslovanje pokušavaju poboljšati, a onda ih nakon tri do pet godina prodati kao veću i bolju tvrtku. Opet nešto što je jednostavno opisati, a puno teže napraviti. Upravljaju, otkriva, s oko 10 milijardi dolara kapitala za investicije! Ima li uopće više prostora za neke originalne inovativne ideje koje bi uzbudile “poslovne anđele” ili je već sve izmišljeno?
– Neke stvari koje su već izmišljene netko napravi bolje od svih drugih. Omiljeni primjer mi je Tate’s Cookies koji su tipični američki “chocolate chip cookies”. Poduzetnica u malom mjestu blizu New Yorka počela je s namjerom da napravi najbolji mogući “chocolate chip cookie”. Nakon dosta godina i puno truda to joj je i uspjelo pa je potražila financijskog partnera koji bi joj mogao pomoći u distribuciju širom Amerike. Mi smo investirali u nju 2014. i u četiri godine povećali prihod za 300 posto i prodali tvrtku za 500 posto više novca nego što smo je platili. Prostora za inovacije uvijek ima i u svojem radu sam se uvjerio da su poduzetništvo i ljudska energija ravnomjerno raspoređeni cijelim svijetom. Tu je i područje zelene energije gdje će inovacije dolaziti dinamično, radit će se na tome kako povećati efikasnost solarnih panela, kako poboljšati karakteristike baterija... Bilo bi dobro da se pojave neke ogromne nove ideje, ali ja ih baš ne vidim – napominje Miljenko.
Vraćamo se još malo na Ameriku koja se još uvijek muči s rasizmom.
– Rasizam postoji na dvije razine, institucionalnoj i osobnoj. S osobnim se teško ili nemoguće boriti jer nitko ne može sa sigurnošću znati što netko drugi misli. Latentni rasizam postoji svugdje i može se osjetiti u raznim oblicima netrpeljivosti. Kad sam živio u Keniji, imao sam priliku osjetiti na sebi netrpeljivost prema cijeloj rasi, što je šokantno kad se prvi put s time suočiš. Institucionalni rasizam je puno drugačiji i on je u Americi u velikoj mjeri iskorijenjen, no atavizmi prošlog institucionalnog rasizma se tu i tamo još pronalaze. Mislim da je stanje puno bolje nego što je bilo prije 25 godina i da će biti značajno bolje za 25 godina – kaže.
U Hrvatsku je znao dolaziti dva do tri puta godišnje, no od početka pandemije još nije vidio svoj Prelog, gdje su ga Preložani mogli znali vidjeti kako se vozi u malom bijelom Fiatovu “fići”. Nije ljubitelj skupih automobila, za razliku od brata Dubravka koji ima nekoliko Ferrarija. Što misli, kako će izgledati novoskrojena politička karta svijeta nakon ove pandemije?
– Nisam siguran da će biti dramatičnih promjena jer je pandemija pogodila sve, neke manje, neke više, no nitko je nije u cijelosti uspio izbjeći. Prema tome, što se političke karte svijeta tiče, nitko nije “pobijedio” u pandemiji – misli.
Prati li peripetije s cjepivom? Je li EU birokracija podbacila u borbi za cjepiva za svoje građane, jesu li je farmaceutske kompanije izigrale?
– EU je sasvim sigurno podbacio, i nije jedini. Kanada je do sada uspjela cijepiti manje stanovništva nego Rumunjska ili Brazil. S druge strane, Izrael će biti gotov s cijepljenjem stanovništva prije kraja mjeseca – kaže.
U Hrvatskoj problem korupcija
Iako posljednjih godinu dana nije bio u domovini, prati događanja u Hrvatskoj, no pomalo. Zašto Hrvatska toliko “zaostaje u razvoju”? Što je koči? Korupcija?
– Točno je da je glavni problem korupcija u najširem obliku. Endemična korupcija je svjetski fenomen, nismo tu posebni, a u osnovi ona znači da se prihvaća stanje u kojem ne vlada princip da se u svemu i za sve biraju samo najbolji. Najvažnije od svega je izabrati bolje političare, izabrati one koji ne apeliraju na emocije ili koji nude jednostavna, ali prazna obećanja. Treba birati kvalificirane ljude s iskustvom i od njih tražiti transparentnost i odgovornost. Sve treba biti otvoreno i dostupno svima, a mediji moraju odgovorno ispuniti i svoju funkciju, a to je da informiraju, ne da skandaliziraju. Politika treba biti nešto čime se bave i žele baviti najbolji, a ne samo oni koji ništa drugo ne bi mogli. Demokracija mora biti nešto najvažnije i najvrednije, a ne instrument u funkciji političke moći – zaključuje.
Po dobrom starom novinarskom običaju, pitamo ga na kraju za planove i neostvarene želje.
– Jedini plan je osmišljeno i bez stresa i pritiska provoditi dane. Veće ambicije ostavljam mladima...
O uspješnom našem poduzetniku nema komentara, baš monotono. Dajte koju vijest iz komšiluka.