Još koji dan, pa smo pregrmili i ovu stotu godinu od početka Prvog svjetskog rata. Kako se po podu velike dvorane svjetske povijesti razmotavao tepih 2014. godine, tako su na njemu ostajale mrlje, crne od baruta, gareži i nafte, crvene od krvi naše ljudske braće i sestara. Civilizacija je silno napredovala pa se ljude tamani učinkovitije nego ikada prije. I to na daljinu. Stratezi i vojskovođe ne razlikuju se od djece koja pred ekranima kompjutora uvježbanim prstićima šalju ubojice i ubojita sredstva na crtane likove neprijatelja. Ubijaju bez krzmanja i grižnje. Tabu ubojstva drugog čovjeka, uspješno se, jednom naraštaju za drugim, briše iz praiskonskog zapisa ljudskosti. Utoliko lakše ukoliko je taj drugi čovjek iz nekog drugog, po jeziku, vjeri ili boji različitog plemena.
Civilizacija je toliko napredovala da su napokon skoro svi ljudi postali jednaki u prilici i sredstvima za ubijanje. Za razliku od pitke vode, hrane, lijekova, obrazovanja i svega što život čini udobnijim, oružje vrlo lako i brzo nalazi put do svakoga tko ga želi upotrijebiti, a mnogo se ulaže i u njegovanje te želje i spremnosti.
Naposljetku, civilizacija ubojica i ubijanja tako brzo napreduje da su se spojili početak i kraj. U istom beskonačnom krugu, danas jedni protiv drugih i jedni uz druge stoje moderni ratnici nalik robotima na daljinsko upravljanje i oni koji isti posao skidanja ljudskih glava rade na sasvim starinski način, sa sječivom u ruci, glavu po glavu.
Čitač ljudskih kostiju
Napredak je laž i obmana. Izvrstan hrvatski znanstvenik, forenzički antropolog Mario Šlaus, nedavno mi je održao kratko predavanje koje ću pamtiti kao jednu od najvažnijih pouka ove godine. Prije nego se počne bilo kakav razgovor o civilizaciji i njenom "razvoju", treba znati i pamtiti podatak na koji me je upozorio profesor Šlaus: na ljestvici najčešćih uzroka ljudskog umiranja u današnjem svijetu, treći po redu je – rat. A druga je glad.
Prije nego vjeronauk, filozofiju i etiku, prije nego građanski ili spolni, ma čak i prije nego glazbeni i likovni odgoj, ja bih u sve škole uveo predavanja profesora Šlausa. Ja bih da on barem jednom uđe u svaki razred i pred đacima, vadeći iz kutije jednu po jednu kost, sastavlja čovjeka. Na kraju, kao točka na veliko koščato "i", stavlja lubanju, ne da bi djecu strašio, nego baš naprotiv, da bi im probudio zanimanje, suosjećanje i ljubav prema tim kostima, istima u svakom od nas. S velikim poštovanjem i ljubavlju prema toj knjizi pred sobom, profesor Šlaus iz forenzičkih znakova, slova i zarezotina na kostima čita priču o zajedničkoj biti i sudbini svih ljudi. Ne, ne morate se bojati da će netko pravim ljudskim kostima doći plašiti vašu dječicu koja ni da trepnu dok u igricama crtanim ljudima odsjecaju glave i rascopavaju lubanje. U školama je ionako sve manje vremena i novca za sve vrste umjetnosti, priča i lektira koje bi mogle oplemeniti male duše i u njima, nedajbože, probuditi i njegovati empatiju i ljubav prema svim ljudskim bićima, bez razlike.
Jedna od temeljnih zasada ove naše civilizacije jest sveto pravo državnih vlasti da u odabranom trenutku svojim građanima stvore neprijatelje te ih pošalju u rat, ili ih prokušanim i razrađenim metodama potaknu da sami u njega pohrle. Gotovo u pravilu, države u tom poslu imaju blagoslov državnih religija i crkava, a krajnja posljedica uvijek je ista: mnogo novih kostura i još deblji novčanik nadnacionalnih i naddržavnih ratnih profitera i liferanata.
Sve je to već zapisano i opisano, ne samo u kostima na stolu profesora Šlausa, nego i u knjigama koje se sve manje čitaju. Kraj 2014. godine, stote nakon početka Prvog svjetskog rata, kao i datum 29. prosinca na koji će se navršiti 33 godine od smrti Miroslava Krleže, dobra je prigoda da se u ruke uzme Hrvatski bog Mars i da se krene u Galiciju, u Bitku kod Bistrice Lesne, skupa s hrvatskim domobranima među kojima je bio i sam Krleža.
Ako su zvukovi filmske bitke na normandijskim plažama u Spielbergovu "Spašavanju vojnika Ryana" fascinantni, a jesu, onda se još više treba diviti majstorstvu Krležinih riječi iz kojih tutnji ratna simfonija u šumi kod Bistrice Lesne.
"Zviždalje su resko pištale i pucalo se negdje naprijed u šipku i kupinama... u onoj (se) ornjavi što je ječala nad humom nije čula ni jedna riječ, samo su granate brundale kao berde... Tutnjava je rasla sve više, i pokraj uha Lovrekova zviznulo je zvonko tane kao da je iglasto. U isti mah se drugo zabolo pred njim u zemlju i razderalo je, a zemlja je zajauknula tromo i duboko, kao što jauču dotučena stvorenja. Čulo se kako se u šumi kala jedno deblo od krošnje do korijena... puške su klopotale kao klopoci u vinogradu, na brzom vjetru... jedan je razbijeni kundak zazvrndao visoko u dimu... sve je vonjalo po paljevini i po sirovom željezu, što je neprestano crvčalo i gasilo se po mlakama, kao potkove u kovačnici."
Ne nedostaje ni krvavih detalja.
"Iskopao se iz zemlje, a pokraj njega ležala je nečija glava. To je bila glava iz jurišne kolone s kacigom, svezana remenom kao poštanski zamotak."
Paklenski prevrat u glavi
S takvom verbalnom virtuoznošću Krleža postavlja scenu za veliko finale Bitke kod Bistrice Lesne koje će se odigrati u mozgu i u duši domobrana Štefa Loborca. U jednom trenutku on je "zaklonjen nečijom lešinom, ležao bez puške, još uvijek u mislima, da bi bilo mnogo pametnije da je ostao u bistričkoj gnojnici nego da se tu na oranici da zaklati na samu božju nedjelju. Do onog časa on je još uvijek bio čovjek, koji je mutno osjećao da mu je učinjeno krivo i da bi bilo poštenije, da se obori na one fakine i peke, liferante i kaderaše švindlere; da uzme puške i da počne strijeljati sve one lopove u pozadini od generala do bataljunskog šustera."
Ali, pod ruskom paljbom Štef Loborec zaboravlja da mu je pravi neprijatelj u pozadini, da mu o glavi čitavog života radi država koja ga je poslala u rov, koja ga vara, koja od njega krade, ponižava ga i ne da mu ugledati sunce. U paklenskom prevratu Štef Loborec s uzvikom "tko je ta svinja, koja po meni strijelja" napokon juriša u smrtni zagrljaj neprijatelju pred kojeg je doveden kao krme.
"Tako je bjesnio Loborec Štef i puška mu je grmjela kao motor, cijev se dimila i drvo se zapalilo i fišeci su vrcali usijani iz magazina kao iz sječkarnice, a na prstima Štefovim pušili se bijeli mjehuri od opeklina. On je putovao na parostroju bitke punim tempom".
Mnogo se puta ove godine moglo čuti kako Veliki rat nikada nije završio. I nije. Rub Europe tutnji, crni su oblaci ponovno nad Galicijom i stalno se iznova hoće da iza svakog plota vidimo neke neprijatelje i mrzimo ih do spremnosti da u njih pucamo i da ih koljemo. A zašto nego upravo zato da ne vidimo i ne razmišljamo o tome kako nam i zašto o glavi rade vlastite države, s blagoslovom državnih crkava, za račun profitera i liferanata.
>>Tajna Božjeg utjelovljenja ispričana glazbom Bacha, Mozarta i Beethovena
