- Paljuv je u srpske ruke pao na Staru godinu, 31.12.1991. godine, a ja sam se iz Zadra u selo vratila dva dana prije, zbog ovaca, svojih i rođaka Ive. Pucalo se sve bliže i bliže, a ja u polju s ovcama. Srećom imala sam u torbi lijekove, baterije, šibice. U selo su ušli četnici, a nas 20-ak nismo uspjeli izaći, mi smo ostali – započinje priču za magazin Oluja Ana Buterin, danas 72-godišnjakinja.
U Paljuvu je poslije okupacije ostalo šest boraca i 19 civila. Njihova djeca, rođaci, prijatelji u izbjeglištvu u nedalekom Zadru o njima nisu znali ništa. Ali, kada je iz Paljuva uspio pobjeći branitelj Tomislav Portada, dao im je točne informacije koliko ljudi ima, gdje se kreću i gdje koja grupa spava. Tada je akcija koju je u najvećoj tajnosti pripremao zapovjednik Ante Baraba – Čiča, krenula u realizaciju. Plan je bio probiti se do Paljuva i izvući ljude koji su ostali.
13 nam je bio sretan broj
- Kao zapovjednik razgovarao sam s ljudima, jednim po jednim i pitao ih hoće li ići u Paljuv. Bila je to vrlo rizična akcija. Svi su bili iz Paljuva, pazio sam da nitko od momaka ne bude oženjen, nisam pozvao nikoga kome je netko poginuo i nisam zvao iz jedne kuće dva čovjeka. Jedino Blaž Beretin, kasnije general, nije bio iz Paljuva i bio je oženjen. U najvećoj tajnosti krenuli smo u noći 9. veljače, nas 13-rica. Ispalo je da nam je to sretan broj! – priča zapovjednik Baraba – Čiča koji je momke rasporedio u tri grupe, napravio raspored kretanja i dao im zadatak da prije svitanja stupe u kontakt s ljudima koji su ostali u selu. Trebali su ih obavijestiti da se u 19 sati okupe u Šiltićevom vrtu odakle će ih povesti u slobodu.
- Došli smo iz pravca Posedarja, a dovezao nas je Đenko Peroš, zapovjednik bojne. Pozdravili smo se međusobno kada smo izašli iz vozila i na Paškoj cesti nastavili pješice. Nismo znali što će nas dočekati. Postojala je realna šansa da se nitko ne vrati! – prisjećaju se te akcije Ive Baždarić, Ivica Buterin – Pujo, Stipe Baždarić, Nenad Baraba, Branimir Buterin i Ratko Klapan.
Ostali sudionici akcije, Nikola Nekić, Stipe Buterin, Dragan Buterin – Vaso, Marjan Baraba – Gajan, Živko Buterin – Žućo i Blaž Buterin, također su preživjeli rat, ali nismo ih zatekli kada smo posjetili Paljuv da bismo zabilježili junačku akciju spašavanja o kojoj do sada nije napisano ništa.
Pronašli tijela suboraca
- Kišica je padala. Išli smo cik-cak , kretali se oprezno, po mraku, ne znajući ima li mina – priča Ive Baždarić. - Ma kakvih mina, nisu ih još tad postavili. Imali su oni drugog posla. Pljačkali su! - kaže baka Ane koja se prisjeća što se događalo nakon što se grupa suseljana, rođaka i susjeda našlo “u smriču, kod mora” u šumi. Pred njima je bilo 40 dana skrivanja, gladi, straha i ponižavanja. Prvih 10-ak noći prespavala je u šumi. Nekad s većom grupom, nekad sama, nekad s jedno-dvoje prijatelja. Ljudi su lutali i skrivali se. Bilo je strašno. - Prvo jutro je moj prijatelj Pere išao obići svoju kuću I vidio tijelo pokojnog Antiše Pedića. Grla Pedića nije znala da je njezin Ante mrtav, krili smo od nje. Nakon dva tri jutra Pere je našao i Ranka Barabu, ležao je 10 metara dalje od Antiše. Kako sad to roditeljima kazati? - užasi su s kojima su uz glad, iscrpljenost i strah ljudi morali živjeti. Nisu ni znali da je još jedan branitelj, Branko Klapan, ranjen i da je umro, sutradan na putu iz Paljuva. Tijela dvojice poginulih branitelja ležala su na cesti danima i tko zna koliko bi tu stajali da im jedan časnik JNA Pešo Krekić nije pomogao i pokopao ih. - Rekao je “Znam ja kako je dite izgubit” – suze se skupljaju u očima bake Ane.
-Taj čovjek danas može doći u Paljuv kada god hoće. Javio se pokojnoj Grli Pedić prije koju godinu iz Australije. Pozivamo ga, svi bismo voljeli da dođe – ubacuje se Ive Buterin, a njegovi suborci potvrđuju.
- Kada su ljudi iz Paljuva nestali, postrojio je svoju bandu i istraživao di su ih pobili i sakrili. Poslije je degradiran – kažu branitelji.
Zgode bake Ane
Nakon prvih dana u šumi, ljudi su se grupirali po kućama. Četnici su za njih znali. Popisali su ih i obilazili. Među ljudima se širila tjeskoba, živjeli su vrlo teško i mnogima se činilo da je borba za goli život već izgubljena. -Kaže meni moj prijatelj “Nećemo preživjeti”. Ja sam uvijek bila optimista. “Kako ti to znaš?!” pitala sam ga. Dogodit će se nešto. Jednom obnoć dođe meni taksist iz Posedarja, ja mu kažem “Ajde Ive izvedi me odavde, platit ću ti koliko god ti rečeš”. Odvede on mene na vrh Kose, stazom pravac, kraj mora i preko starog mosta. Kad smo došli do Paške ceste ja se probudim. Eto ti na! Sanjala sam to – priča baka Ana zgode poput Marqueza, ispreplićući san i javu.
Ali, to nije bio običan san. Ispričala ga je i svećeniku, s razlogom. To je bio njezin put u slobodu kojim je već sljedećeg dana, zajedno sa svima ostalima hodala. Te su noći dok je ona sanjala, po kiši pješačila 13-rica njihovih spasitelja. Došli su u 2 sata ujutro, razdvojili se i svatko je vrebao trenutak kada će stupiti u kontakt sa svojom grupom.
Sakrili se za vrijeme pljačke
- Drugo jutro, ja da ću se dizati, još je mrak i čujem nekog oko kuće. Svi ostali spavaju, njih troje.. Ja čujem da klapa. Gurne neko vrata. Gledam, vidim Marjana, htjela bi ga pozvati imenom, ali bojim se, on s puškom, vojnik, a znali su prije upadati četnici i pitati di su nam mladi. A onda Marjan reče “A di ste vi? Došli smo po vas!” Prije svitanja svi su bili obaviješteni,a kada su Srbi iz obližnjeg sela zorom upalili traktore i krenuli u pljačku, branitelji su već bili sakriveni. -Zavukli smo se “mišje rupe”, to je naše selo, nitko nas nije mogao naći. Bio je to najduži dan u životu svakoga od nas. U šumi na kiši, trebao bi malo zaspati, a tko može spavat?! - kažu branitelji.
Nitko nije smio ni blizu svoje kuće, nisu smjeli kontaktirati međusobno. Trebalo je nestati s lica zemlje bar 10 sati. Pljačkaši su iz sela tog kišnog dana otišli ranije pa su se dva sata prije dogovorenog svi našli u Šitićevom vrtu i krenuli u slobodu. Hodali su bez stajanja, noseći najnemoćnije, putem kojeg je baka Ane noć prije sanjala. -Bilo je jako opasno i teško. Ali, čuvala nas je kiša i dragi Bog. Ponosim se svojim momcima i ovim što su napravili! - zaključuje zapovjednik Čiča.
>>Crne mambe 1993. u prvom sukobu najelitnijih postrojbi obje strane
>>Četvrta gardijska brigada bila je ključna u operaciji Maslenica 1993.
