Kad je 1993. godine karizmatični newyorški gradonačelnik Rudolph Gulliani preuzeo mandat prvog čovjeka Velike jabuke, prvo što je učinio bilo je smjenjivanje šefova policije i postavljanje provjerenih kadrova u tužiteljske urede i u gradske sudove. Poznata 42. ulica na Manhattanu i Times Squere bili su mjesta gdje se, poput hot doga, mogla kupiti droga, a prostitucija je cvjetala te uz nju buktjela sida. Sve policajce koji su bili nadležni za te gradske prostore smijenio je i postavio nove, mlade ljude.
Droga i prostitucija bili su, zaključio je Gulliani, izravno pod patronatom policijskih šefova i sitnih uličnih operativaca koji su poslušno ispunjavali sve naredbe. Golem novac u tom poročnom lancu svi su zarađivali, a turisti i građani bojali su se noću šetati Manhattanom te su obvezno zaobilazili mjesta na koja su ih upozoravali turistički vodiči i mediji. Uza sve zasluge koje se Rudolphu Gullianiju pripisuju te ga se nakon osam godina vođenja svjetskog megalopolisa naziva jednim od najboljih gradonačelnika te danas i jednim od ozbiljnih kandidata Republikanske stranke za predsjednika Amerike, najveća je ona da je grad očistio od kriminalaca i učinio ga sigurnijim i boljim.
Kad je smjenjivao "moćne" policajce i načelnike postaja, bilo je intervencija političara, ali uz podršku medija, nevladinih udruga i poznatih pojedinaca, Gulliani je proveo u djelo sve što je u predizbornoj kampanji najavio. Nitko ne može reći da danas u New Yorku nema droge, prostitucije i kriminala ili da te djelatnosti nemaju zaštitnike i među policajcima, ali ono što je učinio uporni gradonačelnik bio je pionirski pothvat. Pokazao je da se odlučnošću i poštenjem u politici te kažnjavanjem kriminalaca u državnoj upravi može puno učiniti i da je poticajno za svakog novog dužnosnika. Slučaj Korčulanina Jakše Cvitanovića i njegov bijeg policajcima u Americi bi izazvao lančane reakcije smjena, pokretanja odgovornosti i očitovanja političara, od onih lokalnih do Bijele kuće.
Policajci kojima bi u Americi, a i to se događa, pobjegao uhićeni građanin, sigurno nikad više ne bi obavljali operativni posao na terenu i javnost i novinari zauvijek bi ih smatrali nesposobnima, nelojalnima državi koju predstavljaju i građanima za čiju su sigurnost zaduženi i plaćeni. A tek vijest da je Cvitanović platio piće policajcima koji su ga "navodno" privodili te im osvježen potom i pobjegao, bila bi u Americi iščitana kao kazneno djelo, kao narušavanje ugleda policije i kao neprimjeren postupak zbog kojeg bi opozvane "žedne" policajce trebalo dodatno kazniti.
Ovako se može zaključiti da su, ispivši piće, nazdravili slobodi koja čeka Cvitanovića i državi u kojoj se, eto, i to može dogoditi. To je već scena za hollywoodske kriminalističke filmove sa zgodnim glumcima, a ne za stvarnost. Ni za američku ni za hrvatsku!
