Kad kažete da je otužno gledati rasipanje nacionalne energije na “lex Perkoviće”, ćirilicu, referendume koji ništa neće promijeniti i ostale vrste političkih natezanja u nastavcima dok je broj nezaposlenih viši od 354 tisuće, teško je oteti se dojmu kako se izriče jedna od najotrcanijih fraza. Svi skupa smo se zadnjih godina načitali niza ne baš inspirativnih kolumnističkih pokušaja o prikrivanju surove realnosti politiziranjem. To malo čak podsjeća na spisateljske dramulete iz ‘91. koji su se zgražali kako ljudi u Zagrebu idu u kino dok se u Slavoniji ratuje. Stoga se isprva čini da je teško pisati o nezaposlenosti a izbjeći patetični dojam pučkoškolskog sastavka. Međutim, najnoviji statistički podaci otkrivaju da takve opasnosti nema. Nezaposlenost je toliko velika, a zaposlenost toliko mala da slobodno možemo zaključiti kako se pojavio krunski dokaz potpunog kraha politike niza vlada, pa i ove zadnje, Milanovićeve.
Bakićevo zapažanje
Poznati investitor Nenad Bakić ovih dana na svom je blogu primijetio da su “nezaposlenost i zaposlenost na najnižim razinama u proteklih 11 godina, s vrlo lošim trendom (što znači da možemo očekivati i gore)”. Bakićevu napomenu, koja je zapravo predviđanje, treba shvatiti vrlo ozbiljno jer se još u doba dok je vodio portal MojPosao specijalizirao za statistička pitanja na tržištu rada te teško može pogriješiti u procjeni.
Treba objasniti da govorimo o desezoniranim stopama nezaposlenosti, odnosno zaposlenosti, a ne maksimalnim ili minimalnim brojevima po pojedinim danima. Te brojke bile su i više, odnosno niže, ali ove desezonirane stope puno su važnije.
Sve lošije i lošije
Do sada objavljeni službeni podaci potvrđuju tu tezu. Državni zavod za statistiku na svojoj web stranici drži linijski grafikon iz kojeg je vidljivo da je u listopadu stopa nezaposlenosti bila 20,3 posto. Stopa za studeni potvrdit će desezonirani trend.
Taj graf, inače, ima pet linija. Svaka pokazuje kretanje nezaposlenosti tijekom svake od pet godina – 2009., 2010, 2011., 2012. i 2013. Grafička poruka je potpuno jasna. Svaka od linija vidljivo je na višoj razini od prethodne kronološkim redom. Očigledno je što se u društvu događa s nezaposlenošću, odnosno zaposlenošću. Društvo smo čija ekonomija odumire.
Kao što je napisao Bakić, “ovaj kolosalni neuspjeh ove, prethodnih (a sudeći prema sadašnjim nastupima obiju opcija), lako moguće i budućih vlada, treba zasluživati maksimalnu pažnju!”
Jasno je da je uz ovakve podatke cijeli niz politika ove i prethodnih vlada u potpunosti podbacio, a valja istaknuti da simbolika vraćanja jedanaest godina unatrag ima i veću težinu nego što to otkriva službena statistika. Za to postoji više razloga.
Naime, kad smo prije jedanaest godina također govorili o ekstremnoj nezaposlenosti, onda se veći broj ljudi prijavljivao na HZZ jer su imali više motiva za ostvarivanje prava. Danas je sustav postavljen tako da vjerojatno na tisuće ljudi uopće nema volju prijaviti se na burzu jer od toga nemaju koristi. Nadalje, u zadnjem desetljeću velik broj ljudi (na tisuće njih) riješio je pitanje svoje nezaposlenosti tako da se iselio, pošli su ljudi trbuhom za kruhom. Danas njih više nema u evidenciji samo zahvaljujući emigraciji. Isto tako, jasno je da će se broj nezaposlenih i dalje brže povećavati nego broj zaposlenih. U državnim strukturama i javnim tvrtkama barem je još 60 tisuća ljudi koji su višak i koji će zbog nužnih reformi morati ostati bez radnih mjesta. Istodobno, stanje u domaćem privatnom sektoru takvo je da on zbog dugogodišnje antibiznis politike i raznih demagogija nije u stanju otvarati nova radna mjesta. Pojedinci ne mogu i ne žele preuzimati rizik. Broj pojedinačnih poduzetničkih pokušaja u odnosu na broj stanovnika na najnižim je razinama u EU. Sve ovisi o javnom sektoru i prividu sigurnosti koji pruža.
Zaključno ne treba zaboraviti nešto potpuno prozaično: hrvatsko društvo u zadnjih je deset godina – ostarjelo deset godina. Hrvatska je prema zadnjem popisu stanovništva zemlja u kojoj broj starijih od 60 predstavlja 115 posto starih 0-19 godina. Na popisu stanovništva 1953. godine taj je postotak iznosio normalnih 28 posto. Isto tako, opće je poznato da će sve manji broj zaposlenih hraniti sve veći broj umirovljenika i starijih radnika bez posla, i to u situaciji u kojoj mladi, oni u dobi do 25 godina, imaju najmanje šanse u Europi, odmah iza Grka i Španjolaca, dobiti posao. Na rubu tržišta rada imamo dvije goleme skupine beznadnih – starijih radnika i onih mladih. Već godinama je jasno da društvo ima dramatične strukturne probleme koji se mogu početi rješavati samo dubokim prevratom u dosadašnjim politikama.
Zdravstveni je sustav u kontinuiranom kolapsu. Svima ozbiljnima jasno je da nam je mirovinski sustav neodrživ. I jedan i drugi sustav predodređuje demografska slika, odnosno piramida stanovništva koja je sve deblja u onom gornjem dijelu. Imamo 1,62 milijuna starijih od pedeset. Normalno je da pobolijevaju, iako nije baš normalno i to što ih je strahovito puno u mirovini. To možemo zahvaliti praksi s kraja osamdesetih i iz devedesetih kada se provodila politika umirovljenja u kasnim četrdesetima.
Recepti za rješavanje tih problema više su nego jednostavni, ali za njih nije dostatna samo sol u glavi. Treba i ono drugo što naši političari zapravo dugo nisu koristili.
Mora se potaknuti privatna inicijativa, pokrenuti hrabra natalitetna i imigracijska politika, a skrb za starije proglasiti nacionalnim prioritetom. U suradnji s privatnim sektorom ovi “problemi” mogu postati potencijali, a ako ostanu ležati na javnoj grbi – uvijek će ostati problemi.
Pomalo je perverzno imati ovakvu starosnu strukturu stanovništva i ovoliki broj nezaposlenih i gledati tragičnu statistiku koja otkriva da zaposlene žene u Hrvatskoj rađaju najmanje u Europi. To se, jednostavno, ne smije dopustiti.
Vrlo ozbiljni ljudi već govore kako više nije dovoljno primijeniti znanja i provesti logične prilagodbe. Imaju dojam da smo u tako lošoj situaciji da ni to neće biti dovoljno. Neki su tako već počeli vjerovati da bi trebalo demokratskim mehanizmima u potpunosti resetirati naciju: preuzeti niz inozemnih sistemskih zakona i primijeniti ih umjesto postojećih (vjerno ih prepisati, a ne mijenjati), promijeniti organizaciju i odnose ključnih institucija u državi, profesionalizirati i vrhunski platiti ključne ljude do razine ministara, ukinuti svako političko kadroviranje u gospodarstvu... Čak i ako to napravimo, opet nema šanse da ikad vratimo ukupnu razinu zaposlenosti na razinu 2008. godine. To nam neće omogućiti demografska struktura, ali bar ćemo izbjeći krah.
Pad, pad, pad...
Ako netko ima dilema o nužnosti ekstravagantne akcije, citirajmo zadnje, listopadsko izvješće HZZ-a koje zapravo iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, poručuje jedno te isto: Sve nas je manje, sve manje je zaposlenih, sve više nezaposlenih... “Prema privremenim podacima DZS-a, u rujnu 2013. godine Hrvatska je imala 1,695.090 aktivnih stanovnika, što je 0,6 % manje nego prethodnoga mjeseca... Ukupni broj zaposlenih manji je 1,5 % u usporedbi s prethodnim mjesecom. Stopa registrirane nezaposlenosti u rujnu 2013. iznosila je 19,1 % (prema stopi od 18,4 % u prethodnome mjesecu)...”
naslov ima smisla...