Dan nezavisnosti 8. listopada jedan je od najznačajnijih datuma u hrvatskoj povijesti, kaže Dražen Budiša koji je kao član Vlade nacionalnog jedinstva svjedočio povijesnom trenutku.
Na sjednici Hrvatskoga sabora 8. listopada 1991. izglasana je odluka o raskidu svih državno-pravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.
Hrvatsku je, naime, pratio trnovit put do samostalnosti koju je stekla dok se borila na život i smrt protiv brutalne agresije Srbije i Crne Gore koje su na svojoj strani imale JNA, TO, paravojne formacije pobunjenih Srba i četnike.
Etničko čišćenje i svakodnevno bombardiranje hrvatskih gradova; Vukovara, Dubrovnika, Vinkovaca, Osijeka, Siska, Karlovca, Gospića, Šibenika, Zadra i drugih ubrzali su povijesnu odluku.
Proces razdruživanja od SFRJ počeo je tako što su se građani RH na referendumu o nezavisnosti 19. svibnja 1991. plebiscitarno izjasnili za suverenu, slobodnu i nezavisnu Republiku Hrvatsku. Na referendum je izašlo 83 posto građana RH, a od toga ih je 94 posto bilo za nezavisnu državu. Na temelju referenduma Sabor je 25. lipnja 1991. izglasao Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (taj dan slavimo Dan državnosti!). I Slovenija je, podsjetimo, 25. lipnja 1991. proglasila državnost.
Međutim, međunarodna zajednica izvršila je pritisak na Hrvatsku i Sloveniju pa je tzv. Brijunskom deklaracijom od 7. srpnja 1991. isposlovala tromjesečni moratorij na ustavnu odluku o nezavisnosti. Tražila je da se sukob riješi mirnim putem. No, to je bio samo okidač da Srbija i JNA još jače napadnu Hrvatsku.
Kad je 7. listopada 1991. istekao moratorij na provođenje ustavne odluke o nezavisnosti, Hrvatska je odlučila raskinuti sveze s Jugoslavijom.
Predsjedništvo Hrvatskog sabora, na čelu s predsjednikom dr. Tuđmanom, donijelo je odluku da se u Saboru sljedeći dan, 8. listopada, glasuje o odluci o raskidu svih veza s Jugoslavijom. Vlada nacionalnog jedinstva, na čelu s Franjom Gregurićem, podržala je odluku predsjednika Tuđmana.
No, vojni vrh JNA te politički vrh Srbije na čelu s Miloševićem i krnje Predsjedništvo SFRJ željeli su provesti strateški plan obezglavljivanja Hrvatske. Budući da su u Banskim dvorima još imali svoje agente, praćen je svaki korak predsjednika Tuđmana.
Glasine o novom napadu
Iako su informacije o mogućem napadu na Banske dvore došle do hrvatskog političkog vrha, u hrpi brojnih informacija slabašne hrvatske obavještajne službe su ih ignorirale.
Nakon dnevnih aktivnosti, predsjednik Tuđman je u 13 sati imao zakazan ručak s formalnim predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stipom Mesićem i saveznim premijerom Antom Markovićem. Ručku su još nazočili ministar obrane Gojko Šušak, Antun Vrdoljak, Ivan Jarnjak i Stjepan Adanić.
Bila je to idealna prilika Miloševiću i Generalštabu JNA da jednim udarcem eliminiraju političko vodstvo Hrvatske i njezine najistaknutije predstavnike na čelu SFRJ.
Dva zrakoplova JNA raketirala su Banske dvore u 15 sati i 7 minuta. Na svu sreću, nitko nije stradao, pukim slučajem svi su ostali živi. Društvo koje je zajedno ručalo ranije se razišlo, a predsjednik Tuđman nije bio tamo gdje je, prema rasporedu i dojavama srpskih uhoda, trebao biti.
Baš u trenutku kad su rakete iz zrakoplova JNA pogodile Banske dvore i počeo se uzdizati oblak prašine i dima, u maloj dvorani Sabora Manolić je završavao još jedan svoj tvrdi ideološki govor podsjećajući zastupnike HDZ-a na obveze i stegu. “To je uglavnom sve što sam vam želio reći”, rekao je Manolić kad se začula eksplozija.
Zastupnici su pohitali u podrum Sabora, nisu znali što se događa. Nakon informacije da su napadnuti Banski dvori, predsjednik Sabora Žarko Domljan tražio je od osiguranja da ga odvedu k predsjedniku Tuđmanu.
“Našao sam ga u tunelu ispod Gornjeg grada, za koji do tada uopće nisam znao da postoji, a ulaz mu je bio skriven ispod jedne kuće u Tkalčićevoj ulici. Sjedio je sam u maloj i loše osvijetljenoj prostoriji... Bilo mu je drago što sam došao, ali nije bio raspoložen za dulji razgovor pa smo izmijenili tek nekoliko riječi, dogovorili održavanje sutrašnje sjednice na sigurnome i tajnome mjestu...”, prisjetio se Domljan u svojim memoarima, objavljenim u knjizi “Visoko podignimo zastavu”.
Sljedeći dan, 8. listopada 1991., zastupnici su se iz opreza okupili ispred “Gradskog podruma” i hotela “Inter-Continental”. Autobusima su prevezeni do Šubićeve, s time da su neki od članova Vlade i zastupnika prespavali u zgradi Ina Naftaplina, a tamo su ih čekale i maskirne uniforme.
Atmosfera je bila naelektrizirana, pronosile su se glasine da JNA namjerava napasti zgradu Ine u Šubićevoj.
Sjednica Sabora, s obzirom na pokušaj atentata na Tuđmana, nije bila tehnički dobro pripremljena. Počela je oko 9 sati.
“Ova se sjednica održava u najtežem i možda najdramatičnijem trenutku novije hrvatske povijesti, o čemu svjedoči i mjesto na kojemu se održava. Od vremena turskih zuluma Hrvatski sabor nije bio prisiljen tražiti tajno i skrovito mjesto za svoje sjednice... Od nas se očekuje da budemo na visini ovoga povijesnog zadatka. U Jugoslaviji je izvršen vojno-državni puč, a Hrvatskoj i svemu što je hrvatsko najavljen je rat, rat do istrebljenja. Hrvatska taj rat nije htjela, on joj je nametnut, ali će Hrvatska na kraju pobijediti jer još nitko nije pobijedio niti može pobijediti narod“, rekao je, među ostalim, Domljan na sjednici Sabora.
Nakon izlaganja predsjednika Vlade Franje Gregurića, predsjednik Sabora pročitao je brzojave podrške građana i udruga.
Na sjednici Sabora je, naime, izabrana višestranačka radna skupina koja je trebala formulirati zaključke, nakon rasprava i polemika. Radnu skupinu vodio je potpredsjednik Sabora i predsjednik ustavne komisije Vladimir Šeks koji je sročio zaključke. U skupini su još bili potpredsjednik Sabora Percan, dr. Hrvoje Kačić, Đuro Vidmarović i dr. Vlado Veselica.
Šeks pisao na koljenima
Nakon iznošenja nacrta, počela je rasprava, polemična i žustra, ali nijedan zastupnik nije dovodio u pitanje odluku o proglašenju nezavisnosti. Čak je i Ivica Račan, predsjednik SDP-a, suprotno svojim dotadašnjim stavovima, bio za to da se prekinu sve veze sa SFRJ. Od zastupnika se tražilo da skrate izlaganja budući da avijacija JNA svakog trena može napasti. No, kad je rasprava već bila pri kraju, Šeks je konačnu verziju teksta o raskidu državnih veza Hrvatske s Jugoslavijom napisao u jednom sobičku, na koljenima, u blok.
Na kraju, Šeks je pročitao zaključke, za koje su bili svi zastupnici. Tako je donesena Odluka o raskidu svih državno-pravnih sveza RH s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.
“Kada su zaključci usvojeni, sjećam se da sam ustao, svi smo se ustali, i onda smo započeli ‘Lijepu našu’, cijeli je Sabor otpjevao himnu”, prisjeća se Dražen Budiša.
Zanimljivo je da u trenutku proglašenja nezavisnosti, oko 19 sati, u podrumu Inine zgrade nije bio državni vrh Hrvatske jer je dr. Franjo Tuđman pozvao tada predsjednika Sabora, predsjednika Vlade, uži kabinet i još nekoliko ministara na sastanak.
“Tako da mi se čini da sam od svih članova Vlade koji su na početku sjedili u dvorani, u trenutku proglašenja nezavisnosti u tom prvom redu od članova Vlade ostao jedino ja, a onda su mi kasnije rekli da je među zastupnicima bio i ministar Ivan Tarnaj, ali nije sjedio u prvom redu”, kaže Budiša.
Nakon proglašenja nezavisnosti, najprije je počela politička bitka za međunarodno priznanje RH, a taj je proces simbolično završen 15. siječnja 1992. kad je hrvatsku državu isti dan priznalo dvanaest država Europske zajednice.
>> Jovićeva funkcija je da pomaže predsjedniku, a ne da vodi paralelnu politiku
>> 'Jović je korektan analitičar i znanstvenik, on nije političar'
Gospodo sa foruma, da li ste izvjesili hrvatske barjake na svojim zgradama ili kucama, danas je Dan neovisnosti RH, jedan od najvecih blagdana u svakoj zemlji. Hrvate je nazalost protuhrvatska sanaderova, a ponajvise danasnja milanoviceva i josipoviceva vlast dovela da ne cijene ono za sto je hrvatska mladost polozila svoje zivote. Zato, zbog njih kao i zbog novih generacija koje moraju tu neovisnost odrzati, sretan vam Dan neovisnosti !