Split nije ono što je bio, za turiste samo tranzitni grad u kojem bi obilazeći Dioklecijanovu palaču proveli nekoliko ugodnih sati, a domaći su pokraj njih živjeli po ustaljenim navikama. Uglavnom vanka, na rivi i Pjaci, u vlastitom dnevnom boravku. Ni klimatske prilike nisu iste. Ni fešte. Ni kultura. Ni godišnja doba. Ni fetivi više nisu fetivi, niti su Vlaji Vlaji.
Završeno je i 64. Splitsko ljeto. Pamtit ćemo ga po sjajnoj dramskoj predstavi Orestija, odličnom baletnom triptihu na Sustipanu, nekoliko koncerata, Nabuccu i Aidi na Peristilu. I to je to, iako je tijekom 32 dana održano 37 pojedinačnih izvedbi na 12 pozornica, uloženo puno muke, snage, novca... Rezultat je neadekvatan uloženom. Već godinama izostaju gušti odlaska na predstave, šarmantni šušur koji se stvara oko svakog događaja, (i)realna očekivanja, jagma za ulaznicama, čakule što život znače i o kojima se pripovijeda do sljedećeg festivala. Sve ono što je Splitsko ljeto činilo prestižnom kulturnom manifestacijom.
Otežavajuća je okolnost što ni umjetnici nisu zadovoljni. Dojam je da su svi jedva dočekali da festival završi. Pa ni oni koji su trebali, barem iz elementarne pristojnosti (ako se uopće itko još o tome brine), nisu se pojavili na dodjeli nagrada. Krivce ne treba tražiti jer krivi smo svi. Nije potrebno kritizirati ni moralizirati. Samo potaknuti razmišljanja o eventualnoj promjeni koncepcije festivala, skraćivanju, izmjeni termina usred paklenih vrućina i nevera zbog kojih su posljednjih godina neke predstave premještene u kazališnu zgradu...
Zašto robovati tradiciji? S kvalitetnim repertoarom Splitsko ljeto moglo bi trajati dva tjedna, potkraj lipnja ili početkom srpnja, u drugoj polovini kolovoza ili u prvoj rujna. Vrijedilo bi pokušati, zar ne?
Nije lako popuniti cijeli mjesec kvalitetnim predstavama i to u doba krcato raznim događanjima. Termin treba pomaknuti na kraj lipnja i skratiti festival na dva tjedna.