U Hrvatskoj se već tjednima vodi bitka za spašavanje antifašizma. U obranu te svjetske tekovine pozivaju vodeći umjetnici, brojni znanstvenici pa i poneki akademik (točnije akademkinja), političari lijeve opcije, aktivisti civilnog društva, pa i strani intelektualci koji imaju status prijatelja Hrvatske. Političari iz Srbije, koji su mrtvi-hladni rehabilitirali četnički pokret, a sada će (hoće li to biti uz protivljenje Efraima Zuroffa iz Centra Simon Wiesenthal), rehabilitirati i djelovanje Milana Nedića koji je u Srbiji u vrijeme Drugog svjetskog rata provodio nacističke zakone protiv židovskih sugrađana, za sada su tek zabrinuti, ali antifašizam i ne spominju.
Neki domaći intelektualci već najavljuju sankcije Hrvatskoj jer je u Vladu pripustila povjesničara Zlatka Hasanbegovića koji je optužen zbog simpatija prema ustaškom režimu, revizionističkih nagona i totalne averzije prema subnorovskim oblicima antifašizma. Poruka je jasna. Smijenite Hasanbegovića i Hrvatska će biti bez sankcija. Ujedno će osvjetlati antifašistički obraz. A ako Hasanbegović ostane ministar, Hrvatska će postati još tužnija zemlja nego što je to sada. Europski protivnici fašizma, u čijim zemljama se može kupiti vino Mussolini i na čijim se aukcijama mogu kupiti Hitlerovi akvareli, Hrvatsku će izolirati. I više nam neće dolaziti strani umjetnici, baš kao što nisu dolazili u Austriju u vrijeme kada je Haiderova stranka ušla u središnju vladu. Smanjit će se i broj stranih turista. Iz Hrvatske će otići i strane banke i stranci će prodavati kuće koje su kod nas pokupovali.
Tako ćemo ostati bez još jednog ‘velikog prijatelja’ Hrvatske, švedskog diplomata Carla Bildta koji je učinio sve da se iz Zagreba do Splita ne može putovati automobilom bez prijelaza Miloševićeve granice.
I dok se valja antifašistički val, koji je znak da i hrvatska demokracija prelazi u punoljetniju fazu, treba podsjetiti da nova Hrvatska koja postoji četvrt stoljeća još nije ispravila nepravde koje su građanima Hrvatske skrivile ustaške vlasti. Ako smo protiv ustaške strahovlade, zašto onda našim židovskim, mahom nekadašnjim sugrađanima ne vratimo imovinu koju su im ustaške vlasti otele? Zašto tim ljudima, o čijim je frustracijama ponajbolje stranice napisala Zagrepčanka Adriana Altaras u knjizi „Titove naočale“, današnja hrvatska vlada ne vrati ono što im je uzeo ustaški režim? I da. Zašto tim našim židovskim sugrađanima imovinu nije vratila Vlada Zorana Milanovića kad tvrdi da je bila antifašistička do srži? I da. Zašto im tu nemalu imovinu nisu vratili najveći antifašisti na svijetu, Titovi komunisti koji su od 1945. na ovim prostorima bili gospodari života i smrti? Ili antifašizam koristimo samo za egzorcističke obrede nepodobnih političara i intelektualaca? A skrivamo ga ispod tepiha kada se radi o židovskoj imovini.
Hajde konačno da i jedan ovakav članak pročitamo... Toliki "antifašizam", tolika "briga" tih "antifašista" o patnji Židova pod NDH - a nitko dosad još nije otvoreno rekao da Židovima nakon 45. uopće nije vraćena imovina koju su im oduzeli uu toj NDH, već su se, naprotiv, u židovske stanove uselili komunisti i prisvojili ih kao ratni plijen, zajedno sa svom (židovskom) imovinom koja je bila unutra: Slikama, namještajem i svime drugim. Koliko je taj "antifašistički" režim imao sućuti za Židove kao žrtve najbolje govori činjenica da su Židovi iz te države masovno bježali u Izrael koji se tada tek osnivao i bio već tada ugrožen. I najbolje govori činjenica da su Židovi, da bi dobili od onog režima dozvolu za odlazak, morali prethodno potpisati dokument kojim su se odricali SVE imovine koju su imali u Jugoslaviji. Koliko je taj režim imao sućuti prema žrtvi Židova vidi se i po mnogim slučajevima Židova koji su NAKON drugog svjetskog rata završili u zatvoru jer su se našalili ili se negdje negativno izrazili o titu i njegovom režimu (Jeanie Lebel, Imre Schlessinger i drugi, s time da je čak riječ bila o ljudima koji su sudjelovali u partizanskom pokretu, što im nije nimalo pomoglo pred tim režimom) - o čemu se i dan danas ne govori. "Ljubav" tog "antifašističkog" režima vidi se i po tome što za svih 45 godina koliko je trajao NIJE ponovno izgrađena sinagoga u Praškoj, srušena za NDH, kao i po tome što je gušena židovska vjera (ali je zato poticano političko židovstvo) koja se počela pomalo obnavljati tek dolaskom rabina Da Dona. Činjenica je da su tom lažnom antifašizmu Židovi trebali samo kao bat kojim će mlatiti po željama Hrvata za vlastitom državom (i za to ih i danas koriste). U tom smislu dobrodošli su bili samo oni Židovi koji su im u tome služili. Svi ostali bili su građani drugog reda, kojima imovina nije vraćena i kojima je "milostivo" dopušteno da pobjegnu iz Jugoslavije nakon potpisivanje papira kojim su se odricali sve imovine i svih potraživanja. Toliko o tom "antifašizmu".