U vremenu kad analiziramo i propitujemo sve, tema više nije samo kako pronaći balans između poslovnog i privatnog, već kako vrijeme provedeno na poslu učiniti intelektualno, kreativno i emotivno ispunjenim. Tako tržište rada prvi put u povijesti nije fokusirano isključivo na potrošače, odnosno posljednje korisnike, već same radnike. Korelacija između zadovoljnog zaposlenika i motivacije logična je i poslodavci se trude omogućiti dobre uvjete, pored plaće, kako bi privukli najbolje radnike.
Prva generacija koja se ovaj pristup utjelovljuje su milenijalci koji, prema istraživanjima, na prvo mjestu pri traženju posla ne stavljaju financije, već radnu atmosferu. Posao većini nas je mjesto gdje provodimo glavninu svog vremena i jedini element svakodnevice koji je fiksan tako da maksimizacija zadovoljstva ima smisla. U kulturi rada naglasak je sve više na poslu koji ne doživljavamo kao posao; otvoreni uredski prostori, druženja, briga o djeci, tematski dani, casual Fridays su neki od pokušaja ostvarenja tog pristupa.
Trenutno čak pet generacija radi zajedno i razlike nisu samo u pristupu zadacima, iskustvu i specifičnim znanjima već i samom pristupu kulturi rada. Jasno je da su i stariji tražili posao koji će ih ispunjavati, ali za mlade generacija to je apsolutni uvjet. Možda nas zato i zovu razmaženim i privilegiranima, a možda se iz tog nešto može naučiti.
Nasuprot radu koji sam po sebi ima snažnu jeku moranja, današnje poimanje rada pretpostavlja i užitak samog procesa.
Mobilnost je nekad bila puno manja od današnjih 12 promjena posla tijekom radnog vijeka. Dok s jedne strane tako česte promjene i lakša mogućnost dobivanja otkaza stavljaju pritisak, s druge strane pružaju mogućnost optimizacije vlastitih vještina i talenata kroz industriju (ili više industrija).
U Hrvatskoj je to posebno vidljivo kad usporedimo mlađe generacije koje posao mijenjaju češće nego njihovi roditelji, i još više bake i djedovi, koji su nerijetko cijelu karijeru ostvarili unutar jedne ili dvije kompanije.
Osim promjene sustava, to je i posljedica loših ekonomskih rezultata, novih industrija, ali i svijesti o mogućnostima koje fleksibilno tržište nudi.
Problem stoga nisu mladi koji traže posao koje zadovoljava uvjete osim korektnosti i financijske stabilnosti, već njihova vizija svakodnevice posla nakon završetka obrazovanja. Vrlo teoretska predavanja predstavljaju case studyje korporativne kulture pune prilika i nasmijanih lica, eliminirajući prve korake stresa traženja prvog posla ili još teže – pravog posla.
Odgajati s dozom idealizma i vjerom da sve mogu ostvariti svakako je pohvalno, ali kontraproduktivno ako paralelno ne osvještava zapreke, zamor ili (vjerojatno najgore) dosadu rada.
Jer ono gdje smo svi isti, bez obzira na godine staža, je osjećaj prvog tužnog radnog ponedjeljka nakon godišnjeg odmora.
Hm, ovo što je napisano vrijedi samo za neke gospodarske grane, uglavnom visokoprofitne, gdje rade visokoobrazovani. Ako imate male margine ili ako radite s minusom, sve to možete zaboraviti, već je cijeli business čisto preživljavanje... A kod nas? Kod nas je samo spominjanje profita poput hereze, a kultura rada ne postoji, već vlada kultura nerada. To je tako kada je većina svega država...