Diktator, tiranin, masovni ubojica koji se svoj vlastiti narod ne libi tamaniti kemijskim oružjem... Zapadni političari i ugledni medijski analitičari posljednjih se godina natječu u nabacivanju blatom pri portretiranju lika i djela sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Izdanak obiteljske loze koja iz rezidencijalne palače u Damasku vlada već gotovo pola stoljeća bolje nije ni zaslužio, kada se zna da je tijekom posljednjih nekoliko godina njegova režima u borbama na sirijskom tlu izgubljeno 170.000 života, gotovo tri milijuna su izbjegla, a puno više ih je prognano unutar granica zemlje. Razumljivi su, stoga, i napori koje je zapadni svijet uložio u naoružavanje sirijske oporbe i svrgavanje Assadova režima.
Na vlast došao slučajno
Pritom, u američkim je obavještajnim i vojnim laboratorijima stvoreno čudovište, koje se na horizontu pojavilo kao najveća prijetnja globalnoj sigurnosti u posljednjih dvadesetak godina. Bila je to Islamska država, koja uvelike operira sa sirijskog teritorija. Koalicija zapadnog svijeta najavljuje rat do istrebljenja, no kada se zna da SAD ni uz angažman kopnenih snaga nije uspio dotući talibane, kako će džihad zaustaviti zračnim napadima? Taj rat, sada je već posve jasno, Zapad ne može voditi sam, već samo uz podršku partnera iz domicilnih zemalja, Sirije i Iraka. No, iračka vojska slaba je i demoralizirana, sirijska je ona koja je kadra pokrenuti kopnenu vojnu akciju s ciljem čišćenja terena od islamskih militanata i pritom ne pobijediti, ne poraziti, već iskorijeniti zlo koje prijeti svjetskom miru. Danas, kada se nova podjela karata nameće kao imperativ, kada je jasno da postoji samo jedan scenarij koji može biti posve učinkovit, znači li to da onaj isti čovjek kojeg državni tajnik John Kerry danas uspoređuje s Hitlerom, postaje ključni igrač, novi zapadni saveznik? Znači li to suradnju američke administracije s tiraninom, ubojicom i masovnim ubojicom koji se svoj vlastiti narod ne libi tamaniti kemijskim oružjem?
Bashar al-Assad na vlast je došao tragičnim slučajem. Njegov je otac Hafez za prijestolonasljednika podizao starijeg sina Basila, no planove je pomutila jedna bjesomučna vožnja limuzinom ulicama Damaska 1994. kada je u prometnoj nesreći smrtno stradao. Istoga dana, Bashar je vraćen u Damask iz Londona, gdje je bio na specijalizaciji iz oftalmologije. Odmah je prošao vojnu obuku i počeo služiti kao intendant, no ubrzo je promoviran u čin bojnika, potpukovnika, potom i pukovnika. Bila je 2000. godina kad je unaprijeđen u rang general-pukovnika i postavljen za komandanta sirijskih Oružanih snaga, ista ona godina u kojoj je umro njegov otac. Sirijski je parlament hitno promijenio ustavnu odredbu da predsjednik ne može biti mlađi od 40 i tu granicu pomaknuo na Basharove 34 godine. Riječ je o najkraćoj proceduri na svijetu, provedenoj nakon petnaest minuta zasjedanja i tri sekunde glasovanja, a njegovo ustoličenje zapečaćeno je na referendumu na kojem je bio jedini kandidat. Dvadesetak dana kasnije, 1. srpnja, imenovan je predsjednikom.
"To je kao u grčkoj tragediji. Kada ga je otac pozvao, nije bio spreman za vlast. Htio je da funkciju preuzme njegov mlađi brat Maher, koji je danas zapovjednik predsjedničke garde. Sudbina mu je određena, ali on nije nikada htio biti vođa Sirije", napisao je Jean-Marie Quemener, autor Assadove biografije "Doktor Bashar, gospodin Assad".
Što je, preuzimanjem prijestolja, zatekao? Otac Hafez iza sebe je ostavio Siriju kakvu je modelirao 30 godina, s centraliziranom ekonomijom sovjetskog tipa i tako čvrstom kontrolom da su se ljudi bojali pričati političke viceve. Iz zapadne perspektive, mladi Bashar djelovao je kao dašak svježeg zraka, donositelj progresivnih vrijednosti u sirijsko društvo. Odlična obrazovanja, slovio je za pripadnika mlađe generacije arapskih lidera koji će donijeti toliko željene promjene u Siriju, u regiju koja desetljećima "uzgaja" diktatore, pa su mnogi iskreno vjerovali da će biti sposoban transformirati željeznu vladavinu svoga oca u modernu državu i biti pozitivan čimbenik u regiji. I, zaista, u prvoj godini mandata moglo se iz njegovih usta čuti kako je demokracija "alat za bolji život". U to vrijeme najavljivao je i obračun s korupcijom u Vladi i govorio o pomicanju Sirije naprijed uz pomoć informatičke tehnologije 21. stoljeća, interneta i mobitela. Uostalom, jedina službena funkcija koju je obnašao prije predsjedničke bila je ona čelnika Sirijskog računalnog društva.
Visok, mršav, s blagom govornom manom (šuška dok govori), slušao je Phila Collinsa, a njegova deset godina mlađa supruga poradila je i na štreberskom izgledu svog muža. A Asma al-Assad, to je posebna priča. U američkom magazinu "Vogue" preko noći postaje poznata kao "ruža pustinje", a u francuskom "Paris Matchu" predstavljena je kao "tračak svjetlosti u zemlji prepunoj sjenki". Kasnije će se ispostaviti da je prva dama, ova atraktivna, moderna žena odrasla i školovana na najprestižnijim sveučilištima u Londonu, tijekom najvećeg vala nasilja u svojoj zemlji bjesomučno kupovala skup nakit, namještaj i vaze u Harrodsu.
Mladi par, koji će Alah blagosloviti s troje djece, u prvo je vrijeme živio u apartmanu u četvrti Malki u Damasku, suprotno od palača u kakvima su živjeli drugi arapski čelnici. Tadašnji senator John Kerry često je razgovarao s Assadom, zajedno su i večerali u restoranu u starom dijelu Damaska, a ondašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy pozvao ga je na proslavu nacionalnog praznika.
Periklo iz Damaska
No, kako je vrijeme prolazilo, nade da će Assad politički otvoriti Siriju brzo su nestale, a zemljom je, ispostavilo se, nastavila vladati čvrsta ruka. Zapadni diplomati koji su se s njime susretali, odjednom su počeli otkrivati da se radi o taštom čovjeku, uvjerenom da je njegov put jedini ispravan. Assad sebe doživljava "kao neku vrstu kralja-filozofa, Perikla iz Damaska", napisala je svojedobno djelatnica američkog veleposlanstva Maura Connely u tajnoj depeši koju je kasnije provalio Wikileaks.
Do prvog zahlađenja odnosa između SAD-a i Sirije došlo je nakon rušenja tornjeva Blizanaca 11. rujna 2001. kada je Washington uputio optužbe na račun Damaska zbog navodne podrške teroristima koji su preko sirijskih granica prelazili u Irak. No, odnosi između dvije države poprimili su dramatičan tijek tek nakon atentata na libanonskog premijera Rafika Haririja, kada je američka administracija podržala stav libanonske opozicije, koja je za ubojstvo optužila sirijske obavještajne službe. "Imao je mnogo puta prigodu izabrati pravu stvar. Ali svaki put, ili mu je netko izmaknuo tlo pod nogama ili je donio krivu odluku. Svaki put, sudbina mu je bila nametnuta", tumači Assadov biograf Jean-Marie Quemener.
Tko god da mu je nametnuo rješenje najveće krize njegove vlasti koja je izbila u ožujku 2011., gadno je pogriješio. U to vrijeme, naime, izbili su mali prosvjedi na sušom poharanom jugu zemlje, koji su se s pojavom arapskog proljeća ubrzo proširili. Kako bi nemire sasjekao u korijenu, Assad je odgovorio onako kako je jedino znao, brutalnom taktikom svoga oca. Njegova do zuba naoružana vojska otvorila je vatru na prosvjednike i prosvjedi su prerasli u građanski rat. Zabilježeni su i prvi masovni pokolji civila, s kojima se Assad obračunao kemijskim oružjem, a kriza je kulminirala proteklog ljeta kad su Barack Obama i britanski premijer David Cameron prvi put javno debatirali o akcijama koje valja preuzeti protiv njegova režima.
"On nije snažan lider. Kako bi mogao biti?", kaže Basharov protjerani rođak Ribal al-Assad. "Nije došao iz vojnih redova, nije birao ljude koji ga okružuju, to su radili njegov otac i stariji brat. On se više boji da će ga ubiti netko iz pratnje nego bilo kojeg zračnog napada", dodao je.
Kada je početkom lipnja ove godine ponovo izabran na sedmogodišnji mandat sa 88,7 posto glasova birača, taj su događaj zapadne zemlje nazvale "lakrdijom". Dvojica njegovih protukandidata, koji su sudjelovali zbog privida demokratičnosti izbora, Hasan al Nuri i Maher al Hadžar, osvojili su 4,3 odnosno 3,2 posto glasova. Izbori su održani u dijelovima Sirije pod nadzorom vlade, ali ne i u velikom dijelu sjeverne i istočne Sirije koja je u rukama pobunjenika koji se bore za završetak 44-godišnje vladavine obitelji Assad. No, tada još nitko, pa valjda ni sirijski predsjednik, nije mogao predvidjeti kakvo se zlo valja, kada su s jačanjem snaga ekstremnih islamističkih skupina doveli Zapad u dvojbu oko dosadašnje politike prema Siriji.
Prema informacijama britanskog Independenta objavljenim ljetos, dvije suprotstavljene strane već su počele komunicirati i Washington je Assadu, pripadniku alavitskog ogranka islama, navodno već potajice dostavio obavještajne podatke o lokacijama s kojih djeluju džihadisti ISIL-a, ekstremno radikalizirani suniti. Doduše, komunikacija još nije direktna, navodno ide preko njemačke obavještajne službe BND. Koncem kolovoza, međutim, francuski predsjednik François Hollande izjavio je da bi oporbene snage koje se u Siriji i Iraku bore protiv boraca Islamske države trebale imati potporu Zapada, no pritom je inzistirao da sirijski predsjednik Bashar al-Assad ne može biti saveznik u borbi protiv džihadista. "Potrebno je šire savezništvo, ali neka bude jasno: Assad nije naš partner u borbi protiv terorizma. Nema izbora između dva barbarizma", kazao je Hollande, nazvavši predsjednika Sirije saveznikom džihadista, što je sirijski ministar vanjskih poslova oštro demantirao.
Kada je prije nekoliko dana u Parizu na inicijativu SAD-a i zapadnih saveznika održana velika konferencija o borbi protiv terorizma, predstavnici vlasti iz Damaska na konferenciju nisu pozvani. Zapadnjaci su se pritom oglušili na činjenicu da nijedna od deset arapskih zemalja koje su ušle u koaliciju nije izrazila želju da pošalje vojnike u kopnene akcije protiv ISIL-a, kao ni na upozorenja analitičara da ih je bez sudjelovanja Irana i Sirije nemoguće iskorijeniti.
Štoviše, američki državni tajnik John Kerry neki je dan ponovio da neće biti koordiniranog dogovora sa službenim Damaskom o potencijalnim američkim udarima na Islamsku državu u Siriji i da Assad neće biti njihov saveznik. Računica je posve jasna: slabljenje te islamističke organizacije moglo bi učvrstiti položaj predsjednika Assada, što nije u interesu većine zemalja saveznica u borbi protiv Islamske države. No, pokažu li se džihadisti žilavima, jedini pobjednik u dugoj i teškoj borbi s Islamskom državom koja neumitno slijedi mogao bi biti upravo on.
>> Bashar al-Assad: Sirija je u ratnom stanju
>> Sirijski predsjednik Bashar Al-Assad u posjetu Homsu
Odnosno pionir u borbi protiv ISIS-a, kojeg sada s tri godine zakasnjenja bombardiraju "zapadni demokrati" nakon sto su ga stvorili, financirali i obucili. Po ovome je Assad doajen borbe protiv islamskog ekstremizma.