Što znanost kaže o trećem spolu i kako se u psihološkom smislu osjećaju osobe koje se ne identificiraju, niti se pronalaze ni u muškom ni u ženskom spolu? Pitali smo to profesoricu kliničke psihologije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Natašu Jokić-Begić, koja se dosta u svom stručnom radu bavi transrodnim i transpolnim osobama.
Priznavanje stvarnosti
– Ideja da je spol samo binaran, odnosno muški i ženski, ideja je koju nosi sa sobom zapadna civilizacija i koja je u jeziku vrlo određena. Proučavajući antropološka istraživanja o starim kulturama, čak i ne tako starim kulturama, ta istraživanja govore da nije nužna podjela na muško i žensko, nego da su u povijesti postojale kulture koje su razlikovale do čak šest spolova. Znači, stara židovska kultura je razlikovala muško, žensko, ni muško ni žensko, i muško i žensko, muško koje misli da je žensko i žensko koje misli da je muško. Povijest nas uči da je binarnost, odnosno podjela na dva spola više jezično uvjetovana nego prirodno. Vjerojatno je oduvijek bilo ljudi koji su se osjećali u trećem spolu samo što civilizacijska norma nije dopuštala da se tako izražavaju. Naša ideja da se moraš podijeliti na muško i žensko samo je ideja jer nas demantiraju upravo ljudi koji su transrodni, kao kulturalni pokazatelji tijekom povijest – ističe Jokić-Begić.
Video - Što Nijemci stvarno misle o homoseksualcima?
Ne bi, dodaje, zato rekla da se tu radi o nekakvoj aberaciji, nego o priznavanju stvarnosti koja nas uči da je oduvijek bilo ljudi koji su se osjećali ne nužno samo kao muško ili samo kao žensko, nego negdje između. Drži da Nijemci priznavanjem trećeg spola samo priznaju realnost. Iz njezinih rečenica je, dakle, očito da su zapravo transrodne osobe treći spol, što nam je i potvrdila.
Profesorica Jokić-Begić, koja se bavi i transpolnim osobama koje su u glavi binarne, tumači da su te osobe psihološki muško ili žensko, samo su njihova tijela različita i žele svoje tijelo prilagoditi svojem psihološkom doživljaju. Transpolne osobe su, kaže, zapravo ili muško ili žensko.
– Transrodni su nešto između, pa ima ljudi koji kažu za sebe “okolina me tjera da odlučim jesam li muško ili žensko, a ja ne bih ništa odlučivao jer sam sve, i jedno i drugo”. I te osobe žele biti treći spol. To je jedna od varijacija unutar prirodnog spektra. No, i dalje je mali postotak takvih osoba u populaciji jer se do maksimalno dva posto ljudi tako osjeća – govori Jokić- Begić.
Djeca prerastu transrodnost
Objašnjava i zašto roditelje ne bi trebalo zabrinjavati ako mala djeca kažu da su dječak ili djevojčica suprotno od svog spola jer većina djece preraste transrodnost do puberteta.
– Kad su djeca mala, oko četiri do pet posto djece se osjeća ili izražava da su drugog roda nego što su spola. No, to je razdoblje dok su jako mali, do njihove pete godine. Nakon toga postotak takve djece počinje jako opadati do puberteta, a u pubertetu se mogu ponovno javiti ta previranja, ali je, zapravo, u pubertetu taj postotak sve manji i manji. Ono što se čini da je pravilo – ako se zadrži ta želja kod tinejdžera da su transrodni i nakon puberteta i što više ona jača tijekom puberteta, onda je u pravilu riječ o transčovjeku. To možemo reći s velikom vjerojatnošću. Dakle, dok su djeca mala, do njihove pete godine kažemo roditeljima da samo puste djecu što god kažu da jesu, da što manje drame rade jer će sve proći prirodnije, a najveća je vjerojatnost da će dijete na kraju uskladiti rodni i spolni identitet. No, ako taj osjećaj nesklada kod djeteta raste do 11. godine, a naročito ako raste dalje u pubertetu, onda je riječ o nekom od transrodnih identiteta. Mogu biti transpolni i transrodni – zaključuje profesorica Nataša Jokić-Begić.
Video - Povorka ponosa u Zagrebu
treceg spola nema ,ovo je ludost ,kraj cicilizacije