Kad god se spomenu ugovori između Vatikana i Hrvatske, podigne se prašina u javnosti. Tako je bilo i ovoga tjedna kada je mogućnost revizije Ugovora o gospodarskim pitanjima između Republike Hrvatske i Svete Stolice u razgovoru na jednoj televiziji otvorio glasnogovornik Mosta Nikola Grmoja.
Kompleksni ugovori
– Nije riječ ni o kakvoj inicijativi, nego sam tada, u kontekstu pitanja o udrugama i njihovu financiranju, spomenuo i mogućnost revizije ugovora s Vatikanom. Za udruge se izdvaja mnogo novca, od čega se dio netransparentno troši, a ljudi ne podržavaju te udruge pa treba valorizirati njihov status. Otvorilo se onda i pitanje financiranja Crkve. Kao vjernik nemam ništa protiv ovoga modela jer Crkva čini dobro za opće stvari u društvu, ali se sa strane često čuju prigovori da Crkvu financiraju oni koji joj ne pripadaju – kaže nam Grmoja objašnjavajući ponovno kako nije riječ ni o kakvoj inicijativi Mosta, ali da se može u budućnosti, radi dobrobiti Crkve, razmišljati o promjeni ovoga modela. – Crkva bi bila vjerodostojnija i da bi imala jači utjecaj u društvu da se primjenjuje model da je financiraju vjernici kroz neki od načina koji je poznat vani. Crkva bi bila manje na udaru, a siguran sam da bi većina građana, kada bi birali kome dati svoj novac, dala Crkvi i Crkva bi tako opet bila na istome – kaže Grmoja te dodaje kako su ugovori s Vatikanom kompleksni jer su ih potpisale dvije strane, Hrvatska i Sveta Stolica, i o eventualnim modelima trebaju razgovarati obje strane.
Kompleksnost Ugovora o gospodarskim pitanjima nije samo u financiranju Crkve novcem iz državnog proračuna, iz kojeg na jedinstveni račun HBK godišnje stiže oko 300 milijuna kuna. Računica kojom se dolazi do te svote jest broj župa koji HBK prijavljuje svake godine puta dva prosječna osobna dohotka. Dio, namjenski, Crkvi dolazi i iz gradskih i županijskih proračuna te sufinanciranjem obnove sakralne baštine. Međutim, gospodarskim ugovorom obuhvaćen je i povrat Crkvi oduzete imovine u komunizmu, a tim povratom Crkva nije zadovoljna. Gospodarski ugovor zapravo je u trenutku potpisivanja bio svojevrsno kompromisno rješenje i za ovaj model financiranja odlučeno je upravo zbog činjenice da je Crkva u komunizmu bila financijski sustavno uništavana pa joj je trebalo nadoknaditi štetu i stabilizirati izvor prihoda. Tako je Crkva tim ugovorom deset godina konzumirala i obeštećenje zato što svećenici u komunizmu nisu, npr., imali mirovinsko i socijalno osiguranje. Međutim, Crkvi je financiranje iz proračuna donijelo i neke probleme, poput krize milodara. U javnosti se stvorila slika da su svećenici na državnoj plaći, pa vjernici škrtare na milodarima.
Kombinirani model
– Mi smo vjernici ti koji Crkvi dajemo – kaže Grmoja te dodaje da će se o svemu još razgovarati. Podloga za razgovor mogu biti npr. talijanski model ottopromile, u kojemu vjernici odlučuju hoće li novac dati Crkvi ili nekoj humanitarnoj organizaciji, odnosno njemački crkveni porez, koji Crkva izravno naplaćuje poput porezne uprave, što mnoge vjernike posljednjih godina odbija od Crkve. Ili pak neki treći, kombinirani model, koji bi zadovoljio i Crkvu i državu, a i neutralizirao kritike da Crkva živi na račun drugih u društvu, što je pomalo paradoksalno kad se zna da je riječ o zemlji sa 86 posto katolika.
>> Građani imaju pravo znati na što Crkva troši novac
>> Grmoja: Imamo informacije da je Božo Petrov cijelo vrijeme bio praćen
Udrugama 2 milijarde, crkvi 300 milijuna. I onda je crkva problem!?