Ima onih rijetkih glumaca koji su baš svima srcu dragi. Jednostavno, poštuje ih se, voli, rado gleda i rado susretne. Jedan od tih rijetkih glumaca prema kojima se, mogli bismo reći, štovanje, naklonost i divljenje prenose iz generacije u generaciju, naš je glumački velikan – Špiro Guberina.
I dok ga ovih dana gledamo u reprizama nekoliko televizijskih serija, on je iz Zagreba šmugnuo u svoju tradicionalnu ljetnu bazu – rodni Šibenik.
Moj broj noćenja
– Na Jadriji sam. Evo i danas gledam more i galebove, one prave – uz zrnce duhovitosti započinje razgovor naš meštar od glume koji u skladu s aktualnim temama daje i svoju osobnu statistiku i kaže kako je u svom životu "najviše noćenja imao" u Zagrebu, Šibeniku i Dubrovniku. Do gimnazije živio je u Šibeniku (u koji se često vraća), od vremena studija skrasio se u Zagrebu, a punih 30 godina dobar komad ljeta provodio bi unutar čuvenih drevnih zidina na jugu.
Gluma mu je suđena, još od gimnazijskih dana, ali Akademija nije bila njegov prvi izbor studija:
– Na Građevini sam bio godinu dana, a na PMF-u odslušao sam šest semestara, a položio samo tri. No, vrag mi nije dao mira pa sam otišao na Akademiju. I zamislite, prošao sam iz prve. A da vidite kako mi je s glumom išlo ispričat ću vam jednu zgodu s Brankom Gavellom. Na mom prvom javnom nastupu na Akademiji, kada sam od treme puno zamuckivao i sav se ušeprtljao, Gavela me pitao: "Studiraš li ti još što?". Kad sam mu potvrdno odgovorio, samo je dodao: "Dobro, zadrži ti to, ako zatreba. Mi te više s Akademije ne možemo izbaciti, ali dobro je da imaš rezervu" – iskreno će omiljeni velomišćanski strikan i škovacin.
Depresija od nerada
– Imao sam sreću da sam se u ovom poslu naigrao. Navikao sam se raditi i da sad biram, ovaj bih posao opet odabrao. Evo, zadnjih me godina uvijek zimi, oko Božića, uhvati depresija jer ne radim. To mi teško pada pa sam prošle zime, da zavaram depresiju, radio predstavu "Geste i grimase" i tako mi je uspjelo depresiju odgoditi za proljeće. Tad me sustigla i onda sam neko vrijeme proveo u bolnici. Naprosto, kad radim onda depresije nema. A znate, depresija je naša nacionalna bolest jer je puno ljudi nezaposleno. I premda je to grozna činjenica, ona mi je donekle i utjeha kad znam da nisam sam, da je cijela država u depresiji. Nadam se samo da ćemo svi to preživjeti. A rekao bih vam još i ovo. Kad sam tako loše i kad me ljudi pitaju: "Kako si?", ja im uzvratim: "U depresiji sam". Onda mi prijatelji savjetuju: "Ne govori tako, skrivaj to, inače nikad više nećeš dobiti posao. Kad te pitaju kako si, ti reci: "Nikad bolje!" A ja ne mogu ljudima lagati. Uvijek nastojim biti iskren – bez uvijanja govori naš glumački bard dotičući u razgovoru i temu o kraju života, smrti. Njome se ne opterećuje, ona ga ne plaši, već razgovor o njoj začinjava duhovitošću. Priča nam kako je nedavno u jednom časopisu naišao na anagram svog imena: a ne priši grobu.
– Ne žuri grobu – to je poruka moga imena. Dobar je taj anagram. Drag mi je. A dobro je i to da ga mogu riješiti, da se još sjećam svoga imena – okreće Špiro sve na šalu.
A da se glumce tretira na isti način kao glazbenike, da im se plaćaju tantijemi za reprize, bio bi Špiro bogat čovjek. Jer nema godine u kojoj se ne reprizira nekoliko filmova ili serija u kojima je i on glumio. Upravo ovo ljeto na televizijskom su programu čak tri serije u kojima je glumio ("Tesla", "Loza" i "Velo misto"). Ali, on od toga ne dobije ni lipe.
– E, to me jako boli. Televizija sad reprizom tih starijih serija dobiva sate i sate programa, a još to "našpikaju" i reklamama. Oni stalno zarađuju na tome, a mi – ništa. Svake godine ljudi s televizije kažu kako će to sad riješiti, no to govore već 50 godina. Mogu mi dati i dvije lipe, samo neka se pokaže neko poštovanje – poručio je legendarni strikan koji se, i sam gledajući te reprize, sjeti točno svega što se dogodilo taj dan kada se snimala pojedina scena, a rastužuje ga spoznaja da više nema Zdravke Krstulović, Kapora, Dvornika...
– Imao sam sreću igrati malo pomaknute tipove, ali dobrice, one koje ljudi vole. Eto, i tog smetlara ljudi vole i pamte. Igrao sam i Miškina, Figara koji su, kao, neki ljubavnici. Nije mi žao što nisam igrao više pravih ljubavnika. Bolje je to igrati u životu, nego u kazalištu – uz dozu šarmantne vragolije govori nam Špiro. Žao mu je što ga je glumački mimoišao jedan od njemu najdražih pisaca – Čehov, čiji se likovi, kako kaže, uvuku pod kožu, a on nije zaigrao nijedan. Pa ipak:
– Ja vam živim od malih sreća, nečeg malog što mi uljepša svaki dan.
>>'Obitelj misli da ću postati ovisan o Facebooku'
>>Glumački doajen Špiro Guberina uživa u njemu omiljenoj Dalmaciji
>>'Velo Misto': U usporedbi s današnjim snimanjima, ovo je bilo zbilja gospodsko
