Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju brojne se kategorije građana smatraju diskriminiranima i oštećenima, a među njima su mladi koji studiraju u inozemstvu izvan EU, bolesni i nemoćni, osobe s invaliditetom, ali i svi građani koje HZZO izbriše iz sustava obveznog zdravstvenog osiguranja bez izdavanja formalnog rješenja na koje bi se mogli žaliti. Mnogi su zaštitu zatražili u uredu pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter koja se za njih zauzela i na najvišoj sudskoj instanci: 29. lipnja dala je zahtjev Ustavnom sudu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. U kratkom intervjuu pravobraniteljica detaljno objašnjava čija su sve prava povrijeđena i po kojoj osnovi.
Molim vas da pojasnite zbog kojih ste sve diskriminatornih odredbi zatražili ocjenu ustavnosti Zakona i po kojoj osnovi?
Pravno precizno govoreći, to je zahtjev za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, kojim se mijenja članak 7. stavak 7. i stavak 8. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.
Zahtjev se odnosi na više prava građana i obveza države koje propisuje Ustav – između ostalih, zabranu diskriminacije i jednakost pred zakonom (čl. 14. Ustava), pravo na žalbu (čl. 18. Ustava), pravo na zdravstvenu zaštitu (čl. 59. Ustava), zaštitu mladeži (čl. 63. Ustava), posebnu skrb zaštiti osoba s invaliditetom (čl. 58. Ustava), zaštitu prava i interesa državljana Hrvatske koji žive ili borave u inozemstvu i promicanje njihovih veza s domovinom (čl. 10. Ustava).
Problem su odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju kojima se uvodi nova obaveza dijelu građana da redovito - jednom u tri mjeseca – osobno dođu u najbliži ured HZZO-a kako bi zadržali zdravstveno osiguranje. Tu obavezu neki od njih ne mogu izvršiti zbog različitih situacija u kojima se nalaze i možemo govoriti o diskriminaciji temeljem zdravstvenog stanja, invaliditeta, imovnog stanja ili kombinacije ovih diskriminacijskih osnova.
To su, recimo, osobe koje se zbog svojeg zdravstvenog stanja ili invaliditeta ne mogu kretati, na liječenju su u nekoj zdravstvenoj ustanovi ili se mogu kretati samo uz tuđu pomoć i zato ne mogu, posebno ne redovito, osobno pristupiti HZZO-u. Ovo se posebno odnosi na one koji žive u izoliranim područjima, udaljeni od većih mjesta u kojima HZZO ima urede i radi sa strankama. Kod njih je dodatno pitanje kako će, ako u njihovom mjestu nema javnog prijevoza ili je izuzetno loše organiziran, priuštiti (redoviti) odlazak do HZZO-a u većem mjestu. Čak i ako neki od njih uspiju izaći iz svog doma, nekako doći do ureda HZZO-a, pitanje je hoće li i tada uspjeti ispuniti svoju obavezu jer, prema podacima koje nam je dao upravo HZZO, čak 30 od 122 lokacija na kojima rade sa strankama nisu pristupačne za osobe s invaliditetom.
Kao što je napisala jedna gospođa u pritužbi – poštuje odluku da se mora javljati jednom u tri mjeseca, ali je ogorčena jer ne vidi razumijevanje za činjenicu da ona to jednostavno ne može – osoba je s invaliditetom, u kolicima, ne može se samostalno kretati, za što kaže da HZZO i ima dokumentaciju, nema prijevoz i nema kako doći u HZZO. Što ona drugo može zaključiti nego ono što je i napisala – da gubi zdravstveno osiguranje jer joj država ne želi omogućiti drugi način da se javlja. I ja se s njom slažem.
Što je sa studentima u inozemstvu izvan zemalja EU?
Kad su u pitanju studenti koji studiraju izvan Hrvatske i EU, to je poseban i dodatno zamršen problem. Šteta je da nije predviđena zasebna kategorija za te studente - koji redovito studiraju (izvan RH i EU). Zapravo za njih nije u potpunosti jasna situacija, niti koje imaju obveze, jer od HZZO-a dobivaju kontradiktorne informacije – s jedne strane da su dužni poštivati ovu obavezu periodičkog fizičkog dolaska, koji je velikom broju zbog studija u dalekim državama zahtjevan ili nemoguć, a s druge strane da uopće nemaju preduvjete za status u obveznom zdravstvenom osiguranju te su dužni odjaviti se.
Tako su, kako su nam neki rekli u pritužbama, od HZZO-a dobivali pozive da izvršavaju ovu obavezu i osobno se javljaju. Ali ovakvo obvezivanje za njih znači povredu prava na zdravlje u kombinaciji s pravom na obrazovanje, a kako se radi o mladima, moguće je govoriti i o diskriminaciji temeljem dobi. Kad govorimo o onima koji studiraju zahvaljujući stipendiji i ne mogu si priuštiti redovito putovati iz dalekih zemalja više puta na godinu, može se govoriti i o diskriminaciji temeljem imovnog stanja.
S druge strane, prema informacijama koje je HZZO objavio na svojim web stranicama, studenti koji studiraju izvan EU, ukoliko radi obrazovanja napuštaju prebivalište na više od godinu dana, dužni su sami podnijeti odjavu s obveznoga zdravstvenoga osiguranja. Prema tome, ne bi niti imali obvezu osobnog dolaska iz čl. 3. Izmjena i dopuna Zakona, kojim se mijenja članak 7. stavak 7. Zakona, odnosno ne bi imali uvjete za reguliranje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju - iako imaju prebivalište u RH i otišli su privremeno i to zbog obrazovanja.
Ovakav odnos prema studentima je višestruko problematičan i Ustavni sud će također odlučivati o njegovoj ustavnosti. Pri tom, Hrvatska se Ustavom obvezala štititi mlade. Ono što ja ne razumijem jest da, s obzirom da se toliko govori o odlascima mladih, nitko nije uvidio kakva se ovime šalje poruka tim mladima koji su zasad samo privremeno otišli na studij, ovako se dodatno „režu veze“ s njima. Pa zar nije Hrvatskoj u interesu da se ti mladi nakon studija vrate u Hrvatsku?
HZZO o brisanju ne izdaje rješenje. Kakav je onda pravni lijek moguć?
Želim snažno naglasiti taj iznimno veliki problem: ljudi koji ostanu bez zdravstvenog osiguranja neće o tome dobiti rješenje, osim ako ga sami ne traže, ako uopće znaju da to mogu. A ako nema rješenja – ne mogu ni uputiti žalbu, i time će se Ustavni sud također baviti.
Općenito govoreći, sve što zakon propisuje, a posebno ako se radi o novim obvezama za građane, mora biti detaljno promišljeno i osmišljeno, uključujući i kako će nešto utjecati na građane, posebno najranjivije. I sve mora biti jasno propisano i obrazloženo, a ako toga nema, nije prihvatljivo da se „rupe krpaju“ tako da se naknadno omoguće iznimke pojedincima koji se jave. To su temelji pravne sigurnosti i vladavine prava.
Jesu li vam se već očitovali s Ustavnog suda?
Zahtjev je predan 29. lipnja, a Ustavni zakon o Ustavnom sudu kaže da će Ustavni sud donijeti odluku o zahtjevu, prihvaćenom prijedlogu i ustavnoj tužbi u pravilu u roku od najviše godinu dana.
Jeste se obratili nekoj drugoj instituciji: Vladi, Ministarstvu zdravstva ili HZZO-u i jeste li dobili povratnu informaciju od njih?
Više puta smo i tijekom različitih procedura upozoravali da je ova obveza problematična, još i prije nego je Zakon stupio na snagu. Tako smo prošle godine u javnom savjetovanju Ministarstvu zdravstva isticali da u prijedlogu izmjena i dopuna nije navedeno objašnjenje i cilj ove nove obveze, kao i da bi ona mogla dovesti do diskriminacije na temelju više osnova. U izvješću o javnom savjetovanju je navedeno da je komentar primljen na znanje.
Nakon toga sam rizike ove obaveze naglasila i u raspravi na saborskom Odboru za zdravstvo i socijalnu politiku, kao i u dopisu saborskom Odboru prije rasprave. Ni tamo nije bilo naznaka da će se nešto mijenjati niti da se to razmatra. Nažalost, nakon što je Zakon stupio na snagu, nisam se iznenadila kad su nam počele stizati i pritužbe građana. One su potvrdile da ovu obvezu neće moći izvršiti velik dio građana koji spadaju u ranjive skupine. To su osobe u teškom zdravstvenom stanju, osobe s invaliditetom, a posebno ako žive u ruralnim područjima, kao i studenti koji studiraju izvan Hrvatske i izvan EU, mnogi zahvaljujući stipendijama koje su zaslužili svojim trudom.
S tim pritužbama smo se i obraćali HZZO-u, kako bi građani imali točnu informaciju o svojim obvezama, i oni su nam redovito odgovarali, u skladu sa svojim ovlastima. Naravno da smo se obratili i Ministarstvu zdravstva, opisali te pritužbe, ponovili da ova obveza u nepovoljniji položaj stavlja osobe koje zbog svog zdravlja nisu pokretne ili su slabo pokretne i ne mogu pristupiti HZZO-u osobno. Tražili smo očitovanje o, između ostalog, cilju i jesu li razmatrane druge mjere za njegovo ostvarivanje. Odgovor smo dobili tek sad, nakon što smo objavili da smo se obratili Ustavnom sudu, ali i dalje nisam uvjerena da je Ministarstvo svjesno razine problema s kojima je suočen dio građana.
VEZANI ČLANCI:
VIDEO Katarina Peović: Zagrebom se može proći jednim tramvajem, ali kroz čak tri izborne jedinice
Pučka pravobraniteljica
Diskriminirani su i studenti u inozemstvu, izvan EU, iako imaju prebivalište u RH i otišli su privremeno i to zbog obrazovanja, gube zdravstvenu zaštitu u domovini. A Ustav štiti mlade i osobe koje privremeno borave u inozemstvu
Tena, Tena, nikada ne bi bila što jest da joj tata Ivan Šimonović, (provjereni udbo karad) nije osigurao to mjesto. Zlatna crvena generacija koja kani vladati do sudnjeg dana.