Naša najveća i najbolja znanstvena ustanova, Institut Ruđer Bošković, prestižna je institucija u kojoj žele svoje znanje usavršiti studenti fizike i atomske energije iz cijeloga svijeta, pa čak i s Bliskog istoka i Afrike. Danas u tom institutu svoje znanje usavršava i troje Alžiraca, dva studenta i jedna studentica, koji rade u laboratoriju za interakcije ionskih snopova. Iako su u Hrvatskoj samo četiri mjeseca, već su se sasvim udomaćili i postali vrijedan dio tima Instituta.
Mi smo slobodne žene
Sve troje zanimljivi su, ali posebnu pažnju privlači 26-godišnja Sabrina Gouasmia, osobito zato što je kao žena došla na usavršavanje fizike i atomske energije iz zemlje poput Alžira.
– Moram priznati da mi laska što sam tu glavna atrakcija. Svatko tko dođe i ode gleda me s čuđenjem – kazala je Sabrina uz napomenu da mnogi ljudi u Hrvatskoj ostanu zaprepašteni kada im objasni što tu radi.
– Podsvjesno valjda misle da žene u Africi i na Bliskom istoku ne mogu biti fizičarke i ne mogu hodati bez marame ili burke, moderno se oblačiti. Kod nas u Alžiru situacija je drukčija nego u drugim konzervativnim zemljama, a posebno zemljama Zaljeva. Žene imaju potpunu slobodu i mogu raditi što god žele. Kod nas su žene i muškarci ravnopravni. Veliki je postotak žena koje idu na fakultet, a mnoge rade i na osjetljivim i važnim pozicijama u politici, diplomaciji, policiji, sveučilištu. Neke žene nose veo, neke ne, svaka ima pravo izbora. To je prava demokracija i sloboda – govori Sabrina koja se, kako kaže, između dva muškarca osjeća kao prava šefica jer njezina je riječ uvijek zadnja i svi je slušaju.
– Tu sam naučila puno stvari i nadam se da ću još u sljedećem razdoblju naučiti mnogo i svoje iskustvo i znanje prenijeti kolegama u Alžiru. Iako su moji roditelji željeli da studiram medicinu ili arhitekturu, ja sam od malih nogu voljela fiziku i sanjala da postanem profesorica fizike na fakultetu. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bih ikada mogla završiti u Hrvatskoj s obzirom na to da sam se prijavila za stipendiju u druge tri europske zemlje. Kada sam dobila stipendiju, bila sam jako sretna, kao i moji roditelji. Nakon što sam im rekla da putujem u Hrvatsku, kazali su mi da idem u pravi raj na zemlji i da su mi jako zavidni na tome. U svakom sam razgovoru s roditeljima pričala o ljepoti i toplini Zagreba. Toliko sam im bila dosadna s tim pričama da su moja majka i sestra odlučile doći provjeriti moje riječi – kroz smijeh nam govori Sabrina, naglašavajući kako je Zagreb stvarno nevjerojatan grad.
– Imala sam sreću što sam našla stan u centru grada. Obvezno svaki dan nakon posla i kratkog odmora idem u život. Volim se šetati Zrinjevcem, Trgom bana Jelačića, Tkalčićevom i Jarunom. A, kao i svaka žena, obožavam šoping, tako da me već znaju u svakom šoping-centru u Zagrebu i okolici. Volim pojesti sladoled, kolače i vaše štrudle. Jako volim kuhati i žao mi je što nemam vremena učiti spremati hrvatske specijalitete da ih mogu, kad dođem u Alžir, pripremati – kazala je Sabrina priznajući da je već hvata tuga što će morati napustiti našu zemlju. Dvadesetsedmogodišnji Fares Boussahoul u Hrvatsku je došao sa Sabrinom i, kako kaže, njegov je glavni cilj od hrvatskih stručnjaka naučiti što više o fizici i atomskoj energiji.
– Mogu vam reći da sam sretan što sam došao u ovakav institut jer sam mnogo novoga naučio. Zahvalan sam alžirskoj vladi na dodijeljenoj stipendiji upravo na ovom institutu. Ovdje su ljudi zaista fenomenalni. Čak nam daju više od onoga koliko nam treba. Nevjerojatno kako su prijateljski raspoloženi i osjećam se kao da sam kod kuće. Ljudi iz Instituta pomažu nam i izvan Instituta, u privatnom životu. Što god da smo tražili, uvijek su nam izlazili ususret – govori Fares, ističući kako su Hrvati nevjerojatno prijateljski narod.
– Samo sam četiri mjeseca u Zagrebu, a osjećam se kao da sam ovdje već četiri godine. Zagreb je nevjerojatan grad i ima toplinu. Iako u svijetu danas vlada histerija zbog terorizma i izbjeglica i svatko tamne puti odmah je sumnjiv, nikad nikakve probleme ovdje nisam imao, ni na poslu ni izvan njega. Ljudi me zaustavljaju na ulici i pitaju odakle sam, zanimaju se za moju zemlju, kulturu i običaje. Primijetio sam da Alžir u Zagrebu jako dobro kotira zbog našeg nogometaša Soudanija. Kada god me netko zaustavi, pita me za njega i mogu li im nabaviti autogram. I sam sam ostao iznenađen kako je Soudani popularan u Hrvatskoj, kao i u Alžiru – ponosan je na svog sunarodnjaka Fares.
Hrvatima smo zanimljivi
– Mnogi se začude kad čuju da smo došli na usavršavanje na prestižni institut jer misle da na Bliskom istoku i u Africi postoje samo ratovi, razaranje i migranti. Iznenade se kad im kažemo koliki je postotak visokoobrazovanih ljudi u našoj zemlji. U Alžiru ima 12 fakulteta i sveučilišta samo za fiziku, dok u svakoj od 48 pokrajina ima jedan fakultet. Nedostaje nam samo malo više tehnologije – uvjeren je Fares.
Zbog njegova europejskog izgleda, 28-godišnjem Abderrahimu Haidrau, koji je za svoj doktorat dobio stipendiju agencije za atomsku energiju, rijetko tko povjeruje da je Alžirac, pogotovo kada progovori izvrsnim francuskim jezikom bez ikakvog stranog naglaska.
– Moja je priča potpuno drukčija od one mojih kolega. Oni žive kao podstanari i plaćaju stanarinu, dok ja živim kod hrvatske obitelji i ništa ne plaćam. Kad sam bio tu u travnju, upoznao sam jednu istaknutu hrvatsku obitelj koja pjeva jazz. Budući da ja volim glazbu, jednom sam nastupao s njima u Zagrebu. Dok su oni svoj dio pjevali na hrvatskom, ja sam svoje otpjevao na arapskom, što je očaralo prisutne. Pozvao sam tu obitelj u goste u Alžir. Prihvatili su. Boravili su kod mene sedam dana i oduševili se Alžirom. Tako smo postali prijatelji – govori Abderrahim, priznajući kako je puno putovao europskim zemljama, ali mu je Hrvatska, u kojoj nema rasizma ni diskriminacije, posebno u srcu.
– Kako ja izgledam poput Europljanina, većina se ljudi odmakne od mene nakon što dozna da sam Alžirac. U Hrvatskoj to nije slučaj, ovdje postanem još zanimljiviji. U ostalim europskim zemljama nisam osjećao toliku slobodu i sigurnost kao u Zagrebu koji je doista specifičan grad. Iskreno vam mogu reći da imam sreće što su sva mjesta u europskim zemljama u koje sam trebao ići bila popunjena te je na kraju pao izbor na Zagreb – kaže Abderrahim.
Voditelj laboratorija, akademik dr. sc. Milko Jakšić iznimno je zadovoljan alžirskim studentima.
– To su jako kvalitetni ljudi i samo nakon dva mjeseca izučavanja već su nam počeli pomagati u laboratorijima.
Propaganda sa 3 inženjera.... koliko ima uopće pismenih među onom hordom srednjovjekovnog svjetonazora, silivatelja, kozojeba.....