Postoje političari koji djeluju toliko umirujuće da bi bili od koristi anesteziolozima na Rebru prilikom odabira “koktela” za neki blaži operativni zahvat. Sigurno ste vidjeli takve političare: svaka nova riječ besmislenija od prethodne, tako da, ako već niste zaspali, do kraja rečenice shvaćate da biste možda bili bolje informirani da govornik nije ništa ni rekao.
Donald Tusk nije iz redova takvih političara.
Prošloga tjedna ova kolumna se, komentirajući Komisijino zeleno svjetlo Hrvatskoj na putu za Schengen, osvrnula na jednog velikog europskog političara u odlasku - Jean-Claudea Junckera, nevjerojatno iskusnog luksemburškog političara i predsjednika Europske komisije. Ali ne treba zaboraviti ni odlazećeg predsjednika Europskog vijeća, Donalda Franciszeka Tuska. Nije to protokolarno nabrajanje, nego je stvar u tome da je Europska unija s Junckerom na čelu Komisije i Tuskom na čelu Europskog vijeća uživala u jedinstvenom trenutku u svojoj povijesti, koji se nije morao ni dogoditi, a ne mora se nužno ni ponoviti. To je bio trenutak u kojemu se mirne duše moglo reći da EU s takvim čelnicima dviju najvažnijih institucija zaista diše na oba plućna krila: zapadno i istočno. Zapadno, jer Juncker je oličenje stare europske zajednice, dio originalne postave, i predstavnik stare garde koja je osmislila i izgradila sve stupove današnje EU. I istočno, jer Tusk je, kao poljski premijer, bio prvi državnik iz nove Europe na čelu neke važne institucije EU. Ne računajući Jerzyja Buzeka na, tada još ipak puno protokolarnijoj, dužnosti predsjednika Europskog parlamenta.
To povjerenje koje mu je ukazano Tusk je itekako opravdao. Bio je bolji šef Europskog vijeća od prvog takvog u povijesti, Belgijanca Hermana van Rompuya, a drugi Belgijanac koji naslijeđuje Tuska, Charles Michel, morat će se dobro potruditi da uđe u Tuskove cipele.
Fascinantna stvar kod Tuska je to što njegova osobna, obiteljska i povijest njegova naroda na tako dobar način detaljno oslikavaju širu sliku europske povijesti druge polovice 20. stoljeća. Tusk zna ispričati priču, što je važno kod političara, i zna povezati važnu široku sliku s detaljem iz osobnog iskustva, što je još važnije jer inspirira publiku kojoj se obraća. Nezaboravan je njegov govor u Hrvatskom saboru u siječnju 2017., koji je započeo vodeći vas kroz šetnju Opatijom, pa podsjećajući da su u nju zalazili i velikani poljske povijesti Piłsudski i Sienkiewicz, da bi odmah potom zaključio kako nitko hrvatsku povijest ne može razumjeti bolje od Poljaka i obrnuto, te da nije slučajno da hrvatska domoljubna pjesma iz pera Ljudevita Gaja počinje istim riječima kao i poljska himna: “Još Hrvatska ni propala dok mi živimo…”
Nitko danas u Europi ne zna tako lijepo u jedan politički govor upakirati i europsku ideju zajedništva i nacionalni ponos onih kojima se obraća, kao što to zna Donald Tusk. Kako je znao pogoditi žicu Hrvatima na Markovu trgu, isto tako znao je pogoditi žicu i Bugarima, Mađarima, Nijemcima, Ircima, Grcima… Svaku specifičnu nacionalnu publiku znao bi očarati referencom na njihovu nacionalnu ili popularnu kulturu, povezati to s osobnim iskustvom, pa izvući širu sliku i europsku lekciju. Nikad suhoparno, uvijek duhovito.
Sposobnost pričanja dobre priče nije, naravno, samo po sebi cilj koji treba tražiti od političara. Za razliku od “našeg Donalda”, našeg u smislu europskog, američki Donald, predsjednik Trump, također zna ubaciti osobne priče u važne govore. Ali to čini tako nezgrapno, tako blamirajuće, i s kontraproduktivnim učinkom, kao kad je, primjerice, proteklog vikenda u govor o uspješnoj akciji protv najtraženijeg terorista al-Baghdadija ubacio lagano lažnu samohvalu o nekoj svojoj knjizi koju je napisao 2000. godine. Ok, zna se koji Donald je moćniji i imućniji, ali prilično je očito koji je Donald mudriji i vredniji.
Tandem pod kojim je EU disala kroz oba plućna krila odlazi u suton: Donald Tusk predsjedao je svojim posljednjim summitom lidera EU, a Junckeru je sutra trebao biti posljednji radni dan na čelu Komisije, no zbog problema tijekom saslušanja kandidata za europske povjerenike u novoj Komisiji pod vodstvom Ursule von der Leyen ostaje još najmanje mjesec dana, možda i dva, a neki nagađaju da Ursulina Komisija možda čak neće biti spremna ni do 1. veljače. Juncker odlazi u mirovinu u svoj Luksemburg, a Tusk – u Zagreb. Odnosno po pobjedu na izbornom kongresu Europske pučke stranke (EPP) u Zagrebu 20. i 21. studenog, gdje će biti (vjerojatno jedini) kandidat za novog predsjednika EPP-a.
Tusk je bio poljski premijer, ali on nije Poljak. Tusk je Kašub, pripadnik malog slavenskog naroda koji žive u Poljskoj i Njemačkoj.